
Tuesday, 15 June 2010
Napisao:Slavo Kukić
Prethodnih šest-sedam mjeseci Čovićeve ofenzive stvaralo je dojam da se HDZ, i on osobno – nakon strovaljivanja prije četiri godine – trijumfalno vraćaju. Lider HDZ-a je, prije svega, do u tančine razrađenom strategijom javnih istupa, te do u detalje razrađenim planom njihove javne promocije, stvarao dojam kako sve više on, a sve manje ostali, istupa u ime hrvatskog naroda u BiH. Prisjetimo se, uostalom, relativno intenzivne komunikacije s Dodikom prethodnih mjeseci. Prisjetimo se, potom, bacanja prašine u oči sunarodnjacima pričom o dogovorenoj hrvatsko-srpskoj strategiji. Prisjetimo se, na koncu, i pompezne najave lidera SNSD-a kako će svoje glasače – a to znači Srbe – u Federaciji pozvati da glasuju za Čovićeva kandidata za člana državnoga predsjedništva.
Dojam o marginalizaciji svih ostalih – HDZ-a 1990 i HSP-a prije svega – stvarao je i javnim prikazom svoje komunikacije sa Zagrebom. Susretima, a potom i potpisivanjem sporazuma o suradnji s Kosoricom, i agresivnim pristupom u njihovu serviranju sunarodnjacima u BiH, meštar manipulacije stalno je odašiljao poruku kako zagrebačka partijska centrala okreće leđa svome dojučerašnjem jokeru, Ljubiću, i kako javno priznaje da danas tipuje na njega. I nije da u tome nije imao uspjeha. Dapače.
Zašto je takvu igru prihvatila i premijerka zapadnih susjeda zna samo ona. Ne vjerujem, međutim, da će joj to pojačati rejting u vlastitoj zemlji. Potpuno suprotno. Jer, koliko sutra bi je, njezini birači i svi ostali građani Hrvatske, mogli provocirati čudnim pitanjima. Zašto je, primjerice, potpisala sporazum o strateškoj suradnji sa strankom protiv čijeg prvaka se vodi najviše kaznenih postupaka u zemlji u kojoj djeluje? Ili, zašto bezuvjetan sporazum sa strankom, kojoj je jedan od najisturenijih lidera čovjek protiv kojeg je Hrvatska raspisala međunarodnu potjernicu? Zar nije logično da se, kao uvjet suradnji, apostrofira izručivanje čovjeka kojeg se optužuje da je za preko 600 tisuća kuna nezakonito „olakšao“ hrvatski državni proračun.
Dodatnu zabunu, i uvjerenje kako mu se povratak na bijelom konju ne može spriječiti, unijela je komunikacija s hrvatskim predsjednikom, ali i liderom tamošnjih socijaldemokrata. Što su mu dvojica prvaka u toj komunikaciji kazali sam Bog zna. Istina je da javnost o tome nije dobila gotovo pa nikakvu informaciju. A velikog meštra manipulacije njihovo kazivanje niti nije posebno brinulo. Važno mu je bilo samo da se je s njima uspio uslikati. Sve ostalo je bio posao njemu naklonjenim novinara i medija – da u javnosti stvore dojam kako je Zagreb, pa i onaj opozicioni, prihvatio njega kao partnera bh. Hrvata, a ne Ljubića i Jurišića, te kako je i glas za njega i stranku kojoj je na čelu na listopadskim izborima prirodan slijed stvari i jedino logično opredjeljenje.
Sve to Čović je pokušao kapitalizirati dodatnim potezima na domaćoj političkoj sceni. Dok su se lideri drugih stranaka pozivali na Kreševsku deklaraciju, on im je nudio rješenja koja ih i kratkoročno i na duže staze izbacuju iz sedla. Da se, primjerice, pridruže HDZ i tako onemoguće rasipanje hrvatskih glasova. I da time, kao, spriječe gubljenje hrvatskih mandata na svim razinama. Da, potom, podrže njegova – i jedino njegova – kandidata za člana predsjedništva. I da time, uz dodatni vjetar u leđa srpskim glasovima, spriječe Komšića kao čovjeka koji, nehrvatskom potporom – na koju, tako ispada, pravo ima samo HDZ, ne i drugi – želi po drugi put useliti u odaje kolektivnog šefa.
Argument, pak, za tezu kako im ništa drugo i ne preostaje Čoviću je, uz sve navedeno, bio i podatak da su kišobran njegove partije već prihvatile neke stranke s hrvatskim predznakom – HKDU, HSP HB, te HSS-NHI. Pri tome ga posebno nije brinuo detalj da za prve dvije među njima nikada čulo nije najmanje devet desetina bh. Hrvata. Ili da se, recimo, radi o strankama koje, izuzmu li se njihovi samozvani prvaci, javnosti ne mogu pokazati niti jednog svoga člana. Iz čitave te priče iskače jedino HSS-NHI. No, ona bi Čovića mogla doći i glave. Ali, o tome malo kasnije.
Svemu tome, na koncu, dodatnu težinu je, čitavo ovo vrijeme, davala nemoć, a sve mi se čini i užasna korumpiranost bh. pravosuđa. I stalno uspijevanje velikog meštra da umakne sudu pravde – za ono što uradi u vezi s mesnom industrijom, sa zloupotrebom ovlasti u raspodjeli novca iz federalnog proračuna, s dealovima u Sokolu, s otimačinom Eroneta, u vezi s… samo Bog zna čime sve ne.
Posljednji dani, međutim, Čoviću neće ostati u lijepom sjećanju. Naprotiv. U njima se, po svemu sudeći, događa zaokret zbog kojeg neće ni dobro spavati ni lijepo sanjati. Uzdrmalo ga je, prvo, nenasijedanje iole relevantnih stranaka s hrvatskim predznakom. Na trik nasjeli nisu ni Ljubić ni Jurišić. A, očito je, ni ostali. Zbog toga u izbore za člana Predsjedništva BiH niti nije ušao on. A, siguran sam, razmišljao je o tome. Jer, u uvjetima još tri ozbiljna kandidata za tu poziciju njegove šanse da se dočepa državnoga trona su gotovo pa nikakve. I stoga je radije žrtvovao kraljicu nego sebe samog. A ona, iako i sama znade što je čeka, nije imala snage da se odupre. I da izbjegne hipoteku gubitnika. Koja je, ruku na srce, neminovno čeka. Jer, sadašnje stanje stvari jamči pobjedu Komšića. Protiv čega, usput, osobno nemam ništa. Dapače. Da ću mu ponovo dati svoj glas najavio sam prije više od mjesec dana. I pri tome ostajem i danas.
Čovića su, potom, uzdrmala i istraživanja javnog mnijenja. Po kojima je, primjerice, njegov utjecaj iza onog kojeg u hrvatskom biračkom tijelu imaju i Ljubić i Jurišić. Ali, i po kojima ga njihove stranke tuku u čak četiri od pet županija u kojima Hrvati čine većinski dio biračkoga tijela.
Problem mu, uz sve kritike na iste, stvaraju i organi gonjenja. Potvrđena mu je, naime, optužnica u slučaju Eroneta. A ona mu, u vremenu izborne kampanje, uzima dragocjeno vrijeme, ali i uvjerljivost kod birača. Ne miruje ni tužitelj Posebnog odjela Tužiteljstva BiH. Ovih je dana Sudu BiH uputio žalbu na prvostupanjsku presudu u predmetu protiv Čovića i Bičakčića, kojom su oslobođeni od optužbe da su kao premijer i dopremijer počinili produženo kazneno djelo zloupotreba položaja ili ovlasti.
Završni bi udarac, međutim, Čoviću moglo značiti događanje u HSS-NHI. Poznato je da je s predsjednicom ove stranke, mimo dopusta stranačkih tijela, veliki meštar potpisao sporazum o strateškoj suradnji. Kojemu je cilj, zapravo, bio eutanaziranje jedne od najznačajnijih političkih stranaka bh. Hrvata. Ali i slabljenje osobnih političkih protivnika prije i nakon listopadskih izbora. No, plan mu nije prošao. Uzalud lojalnost Lovrićke. Uzalud njezino nepriznavanje travničkih odluka Predsjedništva i Glavnog odbora stranke kojoj je bila na čelu. Uzalud i naknadne prijetnje Anti Čolaku, novom prvom haesesovcu, i njegovoj obitelji. Lovrićka je smijenjena, a privođenje HSS-NHI nije uspjelo. Članovi stranačkih organa su bili gotovo jednoglasni. A novi lider je Čoviću i stranačkim mu drugovima – precizirajući da su kriminalci, da su rat tražili i da će ga imati – najavio konačni obračun. Što će iz svega toga biti ostaje da se vidi. No, da bi veliki meštar mogao imati problema – mogao bi.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1056