Monday, 21 June 2010
Slavo Kukić
Od izbora 2006. godine, na kojima je Komšić izabran za člana bh. predsjedništva, ne prestaju priče o tome ima li on legalitet i legitimitet, može li nastupati kao predstavnik i u ime Hrvata, je li moralna njegova odluka da se za istu funkciju kandidira i na slijedećim izborima. Lideri političkih stranaka s hrvatskim predznakom, dakako, znaju što je po srijedi. I znaju da nije problem u Komšiću nego u načinu kako je izbor članova Predsjedništva riješio Ustav. Dokument, dakle, u čijem oblikovanju nije sudjelovao Komšić – a bogme ni ljudi iz partije kojoj on pripada – nego ti isti lideri, odnosno, što je točnije, njihovi politički mentori, avanturisti kojima se i danas klanjaju.
A, u članu petom Ustava se, razjasnimo i to, nalazi odredba koja ne ostavlja ni trunke prostora za „umovanja“. Predsjedništvo BiH je, stoji tamo, sastavljeno „od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabrana s teritorija Republije Srpske“. U istom članu se, potom, i precizira da se članovi „Predsjedništva biraju izravno u svakom entitetu (tako da svaki glasač glasuje za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu)…“.
Apostrofirana odredba se, dakako, može tumačiti na samo jedan način. Prema njoj, članovi Predsjedništva BiH nisu predstavnici konstitutivnih naroda, niti u tom organu nastupaju u ime naroda. Potpuno suprotno. Njih ne biraju narodi nego građani iz reda konstitutivnih naroda, a oni, sukladno tome, u obavljanju svoje funkcije nastupaju u ime i za račun svih građana. I sve dok je te ustavne odredbe, članovi Predsjedništva će se birati kao i do sada. Usprkos, dakle, svim galamama koje se okolo dižu.
Zašto, onda, pribijanje na križ Komšića? Osobno, dakako, nemam nikakvih dvojbi o motivima onih koji u bh. javnosti nastupaju s pozicija „zaštitnika“ Hrvata. I neovisno o tome kako se pri tome predstavljaju – kao „stožeri“, bez kojih ta zaštita nije moguća, ili, pak, kao tek jedna od klackalica u niski ukupne zaštite naciona. Znaju, hoću reći, oni što u Ustavu piše. Znaju, potom, da sve to nema veze s Komšićem. Ali, čemu onda pljuvanje po čovjeku? Ma, ni tu nema tajni. Pljuvanje je u funkciji pritiska koji bi aktualnog člana bh. predsjedništva trebao „natjerati“ na uzmicanje. Na, dakle, odluku da ipak odustane od slijedećeg mandata. Jer, novi Komšićev mandat – za one koji se bave ozbiljnim politološkim analizama – niti u kojem drugom slučaju ne može doći u pitanje.
Razumijem, dakle, motiv hrvatske političke klase. No, sebi često znam postaviti pitanje što se to događa s ostalima – onima koji pišu po portalima, u printanim medijima, s ljudima koji se kite akademskim titulama, prikazuju znalcima ustavnog prava i političkog sistema, s mnogim drugima. Neki od njih su, ruku na srce, potaknuti istim motivima kao i njihovi politički nalogodavci. Većina, međutim, tekst bh. ustava nikada u životu nije ni vidjela. I, razumije se, tumače ga kako im na um pa’ne.
Sve to, doduše, ne znači kako je postojeće ustavno rješenje i dobro. I kako zaslužuje javne pohvale. Dapače. Što se, primjerice, mene tiče, prikloniti se ne mogu ni njemu, ali ni onom kojeg zagovaraju hrvatski „usrećitelji“, posebice oni s tovarima kaznenih prijava zbog lopovluka počinjenog u prethodnih petnaestak godina. Zbog čega je Hrvatima, u značajnoj mjeri, baš ovako kako jeste.
Zašto se ne slažem s postojećim ustavnim rješenjem? Ustav BiH je, piše u Preambuli, normativni akti koji utvrdiše „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani BiH“. A to znači, tako barem navedenu odredbu shvaćam, da i kolektivni šef države mora biti odraz takve ustavne formulacije. Da je, hoću reći, izraz volje i konstitutivnih naroda i građana. Prema tehnologiji izbora, međutim, koju postojeći Ustav propisuje, Predsjedništvo ne mora nužno odražavati i volju konstitutivnih naroda. Jer, ono je organ kojeg – tako u Ustavu piše – biraju građani. A takvo rješenje može, kad su u pitanju Hrvati, biti iskorišteno na štetu jednog konstitutivnog naroda.
Ni na kraj mi pameti, međutim, nije prigrliti ni rješenje kojim mašu „zaštitnici“ hrvatskih interesa. Po njemu, pojasnimo i to, Predsjedništvo bi, kao kolektivni šef države, trebalo biti tijelo sastavljeno od predstavnika triju konstitutivnih naroda. Tijelo, dakle, u koje će Hrvati, Bošnjaci i Srbi, svatko za sebe, birati svoga predstavnika. I koji će u kolektivnom šefu nastupati u ime i za račun naroda koji ga izabra.
Zašto sam protiv takvog ustavnog rješenja? Protiv sam jer bi njime iz participacije u Predsjedništvu bili eliminirani svi ostali – nacionalne manjine i građani bez nacionalne identifikacije. A takvih ima – i to ne malo. Protiv sam, potom, jer Predsjedništvo, ali i svi njegovi članovi, moraju nastupati u ime i za račun svih svojih državljana. Na što, prema rješenju koje nam se sugerira, nisu obvezni. Protiv sam, na koncu, jer bi nastup u kolektivnom šefu države u ime i za račun samo jednog dijela njezinih državljana nužno vodio nesporazumima i dezintegriranju i BiH kao države i bh. društva.
A gdje je, onda, rješenje? Ima li ga? Ima. I, u skladu je i s Preambulom postojećeg Ustava – činjenicom da se radi o državi kojoj su konstituenti tri naroda, ali i građani i ostali. I ne radi se o samo jednom čarobnom rješenju. Ima ih više. Ako bi se, primjerice, pri ustavnim promjenama i dalje ostalo na Predsjedništvu sa tri člana – Hrvatom, Bošnjakom i Srbinom – svaki od njih bi, da bi bio izabran, morao dobiti povjerenje naroda iz kojeg se bira. No, ono nije i dovoljno. Pošto članovi ovog organa ne nastupaju u ime i za račun samo jednog naroda, nego u ime i za račun svih bh. građana, morali bi dobiti povjerenje i ostatka biračkoga tijela – iz druga dva konstitutivna naroda, ali i onih koji se nominiraju kao nacionalne manjine ili građani bez nacionalnog identiteta. Pri tome su, dakako, moguća različita tehnička rješenja. Ali, o njima ne bih ovom zgodom.
Moguće je, međutim i rješenje po kojem bi Predsjedništvo – i ono je pravičnije od prethodnoga – imalo četiri člana. I po kojem bi ga, pored članova iz triju konstitutivnih naroda, činio i član biran iz reda svih ostalih – nacionalnih manjina, te građana bez nacionalnog opredjeljenja. Tehnologija izbora je gotovo identična. Svaki od njih bi – a rješenja mogu biti različita – morao dobiti povjerenje grupe iz koje se bira, ali i određenu razinu povjerenja svih ostalih u ime i za račun kojih će sutra, bude li izabran, nastupati. I time su otklonjene sve dileme, ali i svi argumenti onih koji su zabrinuti – za Hrvate ili bilo koji od dva druga konstitutivna naroda, ali i onih koji muku muče zbog neravnopravnosti građana koji se ne svrstaše ni pod jedan od tri nacionalna kišobrana.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1062
