Fenomen "Dvije škole pod jednim krovom" Institucionalno podržavanje fašizma

Fašizam je danas sveprisutna pojava u BiH. Mladi su samo onaj dio populacije koji najočitije to javno pokazuje. Fašizam je prisutan svuda - od fudbalskih utakmica, kroz obrazovni sistem, do svakodnevne komunikacije mladih

Obrazovni sistem koji bi trebao razvijati kod mladih ideju humanizma radi suprotno. Fenomen „dvije škole pod jednim krovom“ najrasprostranjeniji je primjer institucionalnog podržavanja razvoja fašizma, tvrdi magistrica političkih nauka iz Sarajeva Mia Karamehić.

„Ta fašizacija omladine se provodi kroz plasiranje naracija koje govore da je naš narod vječna žrtva loših okolnosti, loših susjeda, vječna žrtva međunarodne zajednice, ali da je naš narod pritom čist i mučenički i da treba da nastavlja svoju tradiciju – jer onda se prenosi taj cijeli set idealtipskih predodžbi o tome kako treba da izgleda jedan dobar mladi Bošnjak, jedan dobar mladi Hrvat, jedan dobar mladi Srbin. Cijelo je društvo, ustvari, posvećeno odagajanju mladih fašista“, kaže Mia Karamehić.

Građani BiH svakodnevno su svjedoci dešavanja gdje se veliča fašizam. Primjera je mnogo, a nekoliko ih navodi potpredsjednik Jedinstvene organizacije za socijalizam i demokratiju, te član Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u BiH Nedim Klipo.

„Zadnji je primjer koji se desio nekidan u Lukavici kada su mladog marksističkog intelektualca neonacisti pretukli na ulici jer je drugačiji. Pa, recimo, skrnavljenja spomenika partizanskim borcima prije tri godine na Vracama, ili kada su pretukli mladića koji je nosio majicu Che Guvare. Veličaju Adolfa Hitlera, govore o čistoći bijele rase u BiH, što je potpuni apsurd“, navodi Klipo.

Fašizam je posljedica stanja u kojem se nalaze mladi ljudi u BiH. Čak 40 odsto mladih nema posao, a perspektive za zdrav razvoj su minimalne.

Sve ovo ih navodi da se okreću ka fasističkim idejama, jer smatraju da na taj način mogu privući pažnju na sebe, smatra Klipo.

„Nalaze se u stanju u kojem nisu voljeni i ne mogu biti voljeni, fali ima osjećaj da su dio društva, da mogu nešto postići - i onda pokušavaju se naći u tim nekim skupinama da bi dobili taj osjećaj da su dio neke grupe, da mogu nešto postići“, ocjenjuje Klipo.

Vrbovanje kroz političke stranke

Sociolog Edhem Muftić tvrdi da su u Bosni i Hercegovini i dalje su na sceni tri prisutna fašistička, a to su: pročetnički, proustaški i mladomuslimanski. Profesor Muftić kaže kako se mladi vrbuju na različite načine.

„Vrbuju ih kroz svoje te nacionalističke pokrete ili stranke. Ja ću vam navesti jedan primjer jedne studentice koja je prilikom polaganja ispita na pitanje da li u BiH postoji neka stranka koja zadovoljava te elementarne uzuse zapadnoevropske demokratije, odgovorila profesoru: ’U BiH postoji samo jedna stranka, a to je HDZ", kaže Muftić.

Etnički čiste teritorije u kojime većina ugrožava ljudska prava manjine također nisu nepoznata pojava ni fašizmu, a ni Bosni i Hercegovini

Međutim, BiH stvorena je na principima antifašizma, ali dio zemlje se njega odrekao, kaže profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić.

„Živimo u jednom društvu čija ustavno-pravna arhitektonika, ustvari, potiče krizu, potiče stalnu etničku mobilizaciju. A kada govorimo o mobilizaciji na etničkom, rasnom i vjerskom nivou znači već se približavamo onom dobro oprobanom metodu fašističke mobilizacije“, ocjenjuje Mujkić.

Fašizam nije nepoznanica ni društvima u našem susjedstvu. Većina neonacističkih i neofašističkih organizacija iz susjednih zemalja imaju svoje pristalice i među bh. stanovništvom, tvrdi Mia Karamehić.

„Neofašističke orgnizacije iz Srbije već imaju svoje ekspoziture na prostoru BiH sa upravo onim ideologijama novog fašizma, ksenofobičnim ideologijama koje se ne zaustavljaju samo na mržnji drugog naroda, nego svega što je drugačije“, kaže Karamehić.

Profesor Mujkić smatra da obrazovni sistem BiH treba više pažnje posvetiti humanizmu.

„Mi danas imamo obrazovne sisteme koji odgajaju ne dobrog građanina kojega vode humanistički ideali, nego dobrog Bošnjaka, Srbina i Hrvata, što je veliki, veliki problem jer on počiva na isključivostima. I to je predvorje nekog fašistoidnog načina gledanja na stvarnost“, kaže Mujkić.

Antifašizam nije popularan među mladima u BiH jer im nije ni približen, smatra sociolog Edhem Muftić

„Smatram da antifašizam u BiH tek treba da dobije odgovarajući sadržaj. Mora promijeniti svoje, jer mladi ljudi će biti zainteresovani tek ukoliko se budu na jedan dostojanstven, njima primjeren način pravile manifestacije“, ocjenjuje Muftić.

Pozivanje na isključivost i istovremeno nedostatak osude fašističkih simbola i organizacija prijetnja su koja Bosnu i Hercegovinu stalno vrebaju.

Međutim, iako svjesni da se fašistička ideologija polako ali sigurno uvlači u pore bh. društva, u BiH trenutno ne postoji pravni način za krivično gonjenje fašističkih i neofašističkih organizacija.

* Tekst je preuzet sa internet portala Slobodne Evrope

Tri naroda, tri laži, jedna država- Bosna kao istina o nepravdi

Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a "vjekovne težnje" za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?

Urnebesna i snajperski precizna definicija kaže da je nacija grupa ljudi koji dijele

1. zajedničke laži o prošlosti
2. zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
3. zajedničke iluzije o budućnosti.

Ovu sam definiciju nedavno koristio da bih objasnio razliku između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Da vidimo kako ona funkcioniše na primjeru Bosne i Hercegovine, njena tri konstitutivna naroda i nepostojeće, bosanske nacije.

Srbi, Hrvati i Bošnjaci ipak imaju mnogo više zajedničkog nego što to njihove političke elite žele priznati. Recimo, 2) iz naše definicije: zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama. Bošnjaci i Hrvati dijele (barem) netrpeljivost prema Srbima, Srbi i Hrvati (barem) netrpeljivost prema Bošnjacima, a Srbi i Bošnjaci (barem) netrpeljivost prema Hrvatima. Dijele, djelimično, i 3), iluziju o ulasku u EU, čime se ima stići do sretnog kraja istorije, tamo gdje nema korupcije a tržište cvjeta hiljadama cvjetova demokratije i ljudskih prava. Doduše, ne dijele i predstavu o tome u sastavu koje države će ući u EU: Hrvatske, Srbije ili BiH. Čovjek bi mogao pomisliti da je ključni razlog nepostojanja bosanske nacije nepostojanje zajedničke laži o prošlosti. Naravno, to što nema zajedničke laži, nipošto ne znači da današnjom Bosnom i Hercegovinom vlada istina. Naprotiv: tri naroda, tri laži, jedna država.

Znam da su sada svima usta puna istine, i tako će biti još čitavi koji dan, dok se ne zaboravi WikiLeaks, ali usudio bih se i ovom prigodom podsjetiti na neusporediv značaj koji laž ima za konstituisanje nacije i države.

Vrijeme je da preciziramo: ono što ovdje zovemo laži zapravo je ideološka istina. Istina do koje se došlo konsenzusom elitâ, istina na kojoj se temelji politički projekt: napad na tu istinu po pravilu se tumači kao napad na taj politički projekt. Takva je istina postojala za vrijeme komunizma, da bi se sa komunizmom i raspala – čim partija-Država više nije imala snage braniti svoju istinu. Državna istina o "vjekovnim težnjama za ujedinjenjem južnoslovenskih naroda koje su ostavarene u NOB-u" tada su se ukazale kao vjekovne mržnje; "slavna pobjeda nad fašizmom" kao povratak potisnutog fašizma; netrpeljivost naših nacija prema drugim nacijama (Švabe, Šiptari...) ukazala se kao međusobna netrpeljivost naših nacija a iluzija o "zajedničkoj socijalističkoj budućnosti" zamijenjena je iluzijom o samostalnim, separatnim kapitalističkim budućnostima u Evropi kojoj smo, ovo zvuči poznato, "vjekovima težili"? Simptomi koji su se javljali najprije izvan, u emigraciji, potom na marginama, u "disidentskim salonima", vremenom su se počeli javljati u središtu poretka: Ranković, Hrvatsko proljeće, Milošević... budite slobodni da dopunite listu.

Vrijedi ipak napomenuti kako niti jedna od naših novih istina nije istinitija od istina komunističke Jugoslavije - što ne bi trebao biti povod za patetične izlive nostalgije, nego za kreativnu zabrinutost. Slomu istine partije-Države smo svjedočili: nema razloga da mislimo da će raspad istine ideologije pomirenja i evropskih integracija svake od novostvorenih nacionalnih tržišta-Država biti manje stravičan. Takođe, to ne znači da ne treba ući u EU. Znači, međutim, da treba razgrnuti smetove ideologije i razumjeti kamo smo to i zašto krenuli: ulazak u EU ne samo da neće riješiti sve naše probleme, nego će donijeti i nove. Na EU se ovdje, uostalom, gleda kao na staratelja u čije ruke jedva čekamo predati vlastitu sudbinu, budući da smo se složili da sami o sebi nismo u stanju voditi računa.

I iznad svega: što da se radi ako se pokaže da su ljudi poput Samir Amina, koji tvrdi da će se EU raspasti u narednih pet godina, a euro propasti još i prije, bili u pravu? Izgleda nemoguće, ali ko je 1980. smatrao da je moguće da se raspadne Jugoslavija? Ima li ijedna od ex-Yu zemalja bilo kakav plan za taj slučaj?

Istina nije pitanje nacionalnog, društvenog ili bilo kakvog drugog konsenzusa. Naprotiv - tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina, tamo se istina definiše kao ono oko čega smo se složili da je istina. Još od Freuda i, još ranije, Marxa, znamo da istinu o jednom poretku treba tražiti u "patološkim" iskliznućima, na marginama: u omaškama u zvaničnom jeziku, snovima o zabranjenom, ekonomskim i društvenim krizama. Potisnuti jugoslovenski nacionalizmi i emigracija govorili su nam o jugoslovenskom sistemu više od onoga što smo bili spremni da čujemo. Borba protiv te emigracije, ma kako uspješna bila, zapravo je značila poraz: bilo je to liječenje simptoma. Uzrok nije bio u emigraciji, nego u samom sistemu.

Jugoslovensko klanje bilo je istina o Jugoslaviji. Do nje, istine, nemoguće je doći kompromisnim objedinjenjem partikularnih volja i interesa, na čemu se bazira naša potraga za zajedničkom istinom na kojoj ćemo graditi novu zajedničku budućnost.

Proces uspostave nove ideološke istine tako je pun laži da one slabijeg stomaka a boljeg pamćenja tjera na povraćanje. Svejedno, nova, konsenzualna istina biće, ipak, uspostavljena. Njeni tribuni iz toga će izvući nemalu korist, odmah. Posljedice raspada istine naših tržišta-Država trpićemo svi, kasnije. Kapitalo-parlamentarizam, kako parlamentarnu demoktratiju naziva Alain Badiou, ravnodušan je prema istini: ono što se od nas zahtijeva nije istina, nego dogovor, saradnja i vladavina prava. Otud parlamentarne demokratije Zapada i WikiLeaks tretiraju kao pravni problem, ističući kako je to što je prekršeno pravo važnije od toga što je iznesena istina... Jer je pitanje istine i njene (re)prezentacije pravno uređeno, jer je pravo u tim državama starije od istine.

O odnosu pravne države i istine Badiou u Mračnom raspadu piše: "Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom... Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu. Filozofski gledano, one su, ako tako možemo reći, relativističke i skeptičke države, ne zbog slučaja ili ideologije, već samosvojno, od onda od kada je njihova suština pravno pravilo. To je upravo i razlog zašto se te države dobrovoljno predstavljaju kao manje loše prije nego najbolje. Manje loše u svakom slučaju znači da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro".

Zato jer je tako, moguća je ovakva Bosna, koju je stvorio Zapad, Bosna koja pravno postoji, ali nije uređena na načelima "Istine ili Dobra". Bosna je lapsus u brižno sročenom, na engleski prevedenom slavljeničkom govoru. Bosna je simptom nove regionalne istine pomirenja i eurointegracija. Dok se regionalni predsjednici sastaju, grle i izmjenjuju izraze ljubavi, valja reći kako je podijeljena, trajno disfunkcionalna Bosna u kojoj nepravda smrdi do neba, istina našeg novog regionalnog projekta.

Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a "vjekovne težnje" za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?

Tekst prenosimo sa portala zurnal.info