Saturday, 10 July 2010
Slavo Kukić
Prethodnih desetak-petnaest godina često sam javnoj kritici podvrgavao lopovluke bh. političara. Nerijetko sam, potom, znao progovoriti i o još jednoj pojavnosti – sakrivanju lopovluka iza paravana nacionalnih interesa. Na moju žalost, ni moje, a ni pisanje drugih, nije specijalno zabrinulo aktere naših priča. Javnost na njih, naime, na priče o lopovlucima i lopovima, nikada nije reagirala na način koji je uobičajen za evropska društva. Nijema je, bez dvojbi, sve ove godine ostajala i država. Jer, državnu su strukturu, njezin represivni dio prije svega, profilirali lopovi osobno. Dijelom velike kriminalne hobotnice nerijetko su se, na koncu, pokazivali i institucije bh. pravosuđa. Da je to točno navesti se može na stotine krajnje uvjerljivih primjera – od načina kako u uredima državnih tužiteljstava ciljano pripremaju sakate optužnice, preko načina rada Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća u kojem sjede i o sudbinama sudaca odlučuju odvjetnici najeksponiranijih bh. mafijaša, do dealova u sudskim procesima između sudaca i mafijaških odvjetničkih timova.
Sve to, međutim, intelektualnoj kasti ove zemlje – koja drugdje u svijetu, kako to gordo zvuči, ima ulogu svojevrsne društvene savjesti – ne daje za pravo da o rak-rani bh. društva šuti. A šuti, nažalost. Jer, konformizmom se najjednostavnije, a ponekad, bogme, i dobro preživi.
Što se, pak, mene tiče, nikada nisam prihvaćao takvu logiku – ni u vrijeme kada se na meni nabijao borbeni moral, ni sve godine nakon toga. Na takvu se logiku, prema tome, ne želim upecati ni danas. I stoga sam odlučio o lopovlucima progovoriti još jednom. U ovom tekstu, ali i većem broju njih u danima koji dolaze. I tako javnost još jednom podsjetiti s kim ima posla. I kome će, koliko i sutra, ponovo davati svoj glas.
Serijal počinjem s firmom Mondo iz Mostara. A, u predmetu pod istim nazivom je, još prije sedam godina, podnesena kaznena prijava protiv čak jedanaest osoba. I priča, kao i u mnogim sličnim slučajevima, ni do danas nije zaključena. Ili, preciznije kazano, nije ni na početku puta da dobije svoj sudski epilog.
Organi gonjenja su, u predmetu „Mondo“, zadokumentirali čitav niz kaznenih djela kojima je Elektroprivreda Herceg-Bosne opljačkana za preko 1.6 miliona maraka. I sve to je učinjeno u vrijeme dok je ovim poduzećem vedrio i oblačio čovjek kojem je taj isti posao, i od istih kriminalnih partnera dakako, ponuđen i desetak godina kasnije. Zašto? Pa, zar u traganju za odgovorom treba biti specijalno pametan? Da bi, skratimo, i danas služio istoj svrsi – pljački društvene imovine koju su desetljećima stvarale generacije ove zemlje.
Iz Elektroprivrede je, ponovimo, u samo pet mjeseci isisano preko 1.6 miliona maraka. Za čiji interes? U čijim džepovima lova završi? A, to je posebna priča. Organi gonjenja su, prema informacijama kojima raspolažem, i to dešifrirali. Tužiteljstvo, istina, a i sud, još uvijek šute. Kao da se ništa nije dogodilo? A zašto? Vrag bi ih znao. Možda, recimo, zato jer se u materijalima, koji su im uz kaznene prijave dostavljeni, spominje sami vrh zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa. Među kojima su oni koji te interese brane ovdje, motreći na Bošnjake i Srbe, ali i oni koji paze da nam štogod ne naprave Hrvati s onu stranu državne međe – iz Zagreba i okolnih mjesta. A ako je tako, ne bi bilo zgodno da na svjetlost dana izleti informacija da se u stanu od 160 kvadrata – i to na račun love čudnog podrijetla – šepuri, recimo, hrvatska gromada poput Rade Bošnjaka. Ne bi, potom, bilo zgodno da Hrvatice i Hrvati saznaju kako su, ni krivi ni dužni, olakšani za preko sedamstotina tisuća maraka za račun plaćanja propagandnog i izbornog materijala za, održane koncem devedesetih. Pri čemu je, ispostavljajući fakturu za urađeni posao, brke omastila opet tvrtka nacionalnih zaštitara. Ne bi bilo zgodno i da se sazna kako je, s leđa malih ljudi, skoro pola miliona maraka isplaćeno kroz blagajnu bez valjanog dokumenta i obrazloženja. Ili, što je još gore, da je oko 150 tisuća maraka potrošeno za nabavku vozila koje je, samo koji tjedan – ili mjesec – potom darovanu ministru od povjerenja. Onom kojem se zbog lopovluka već sudilo. I koji je, zbog lopovluka dakako, već i mačka potegao. A kako su to, kad je opskrba ministra vozilima po srijedi, hrvatski virtuozi činili, posebna je priča. I nemoguće ju je ispričati u analizi ove vrste. No, za novinarsko propitivanje bi, siguran sam, moglo predstavljati pravu poslasticu.
martin žarić
Zanimljivo je, međutim, i pitanje po kojoj je matrici lova iz Elektroprivrede izvlačena. Veliki HZD-bard, danas nekakav pomoćnik ministra, a u ono vrijeme prvi čovjek firme Mondo, je tada, a i danas prvim čovjekom Elektroprivrede HB, potpisao ugovor o međusobnoj suradnji. U kojem se, u članku drugom precizira kako su ugovorene strane „suglasne da poduzeće Mondo u ime i za račun JP EP HZ H-B obavlja poslove i zadatke u svezi usluga promidžbe (reklame i propagande) i to: idejno rješenje reklamnih spotova za TV, idejno rješenje reklama za tisak, idejno rješenje za reklame za reklamne panoe za grad i uz međugradske ceste, razrada i realizacija ponuđenih rješenja…“. Ugovorom se, dakle, precizira da će Mondo za Elektroprivredu HB, kao monopolistu na tržištu – kojemu nikakva marketinška kampanja ni u primisli nije potrebna – obavljati poslove marketinške promocije i za to naplatiti pozamašnu lovu. A o kojoj se lovi radi, najzornije svjedoče brojke. Veliki je Martin, Žarić razumije se, velikom Vilimu, Primorcu razumije se, od od srpnja do rujna 1999. godine, isplatio, ni više ni manje, nego 1.4 miliona maraka. Fantastično. Marketinška kampanja kakva u svijetu nije zabilježena. I to, da ne bude zabune, za tvrtku monopolista, kojoj takva kampanja potrebna nije ni u šest ujutro.
I sve to je OK. No, što je s preko milju i pol? Gdje su pare? I gdje je lopov? I to još s kravatom. A ima ih više. I svi to, jadni bili, rade, ne zbog sebe nego Hrvata radi. Ajme Hrvatima. S takvim lopovima, razumije se.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1085
