Epizoda 1. Zapadne obavještajne službe i rat u Bosni i Hercegovini

“Najvrijednija informacija je ona koju samo ja znam,” priznao je nedavno šef jedne njemacke obavjestajne sluzbe, pokušavajući sažeti suštinu poziva kojim se bavi. Iz ponešto drugačije perspektive, na slično upućuje i uvodna rečenica iz priručnika za početnike koji se žele baviti sasvim drugim poslom: “Informacija je ono što netko i negdje pokušava sakriti”, sugerira mladim novinarima popularna britanska “početnica” za taj zanat.
No, potraga za informacijama nije samo posao specijaliziranih sluzbi ili medijskih kuca. Odluke koje donosimo u svakodnevnom životu temeljimo na saznanjima do kojih dolazimo u automatiziranom i često nesvjesnom procesu ili sasvim ciljano, s jasnom namjerom. “Informacija je svaki podatak koji umanjuje neizvjesnost,” sugerira jedna od školskih definicija koja svoju potvrdu nalazi u gotovo svakoj banalnoj odluci koju donosimo.
Države i vlade, kao “subjekti na medjunarodnoj sceni”, ponašaju se slično kao ljudi. Žele i nastoje o drugima doznati što je moguće više i na temelju tih saznanja donositi odluke i planirati iduće korake. U tom procesu države se svakodnevno koriste posebnim službama koje prikupljaju, organiziraju i analiziraju obavještajna saznanja za potrebe onih koji donose odluke.
Danas se dokumentirano može utvrditi kako je rat u Bosni i Hercegovini, kao jedna od najdubljih svjetskih kriza početkom ’90-ih godina prošloga stoljeća, bio od posebnog obavještajnog značaja za veliki broj vlada. Bosna se u to vrijeme, po riječima jednog zapadnog obavještajca, pretvorila u “špijunski luna-park” u kojem je svatko pratio i prisluškivao svakoga. Zato ne čudi što su se nedugo nakon 11. jula 1995. godine, kada je vojska bosanskih Srba zaposjela zaštićeno područje Ujedinjenih naroda u Srebrenici i pogubila oko 8,000 tamošnjih bošnjačkih civila, pojavile tvrdnje da su neke zapadne obavještajne službe, unaprijed i do najsitinijeg detalja, znale što se sprema u Srebrenici.
Da li je pad Srebrenice bio predvidljiiv i da li se mogao spriječiti? Tko je, što i kada znao o pripremama za napad i masovna pogubljenja Srebreničana, neka su od pitanja na koja, uz pomoć obavještajaca i stručnjaka za tu djelatnost, pokušava odgovoriti ovo istraživanje.
Obavještajne aktivnosti najčešće podrazumijevaju prikupljanje, obradu i analizu informacija za različite korisnike. Najveći i najvažniji, obično su, a ne i isključivo, vlade i korporacije, a tehnički i kadrovski najosposobljenije službe za takve aktivnosti djeluju pod okriljem države ili uz njezinu potporu.
Ovisno o ekonomskoj snazi i interesima države, njezinom unutrašnjem uređenju i drugim faktorima, različite su i sfere u kojima se traži obavještajno djelovanje izvan zemlje.
Raspad Jugoslavije i ratovi što su ga pratili, za veliki je broj zapadnih vlada bio posebno zanimljiv, što zbog vlastitih geostrateških interesa na tom prostoru, što zbog interesa koji su na istom prostoru imale druge zemlje, bez obzira da li su suparnici ili saveznici.
* * *
Kada je izbio rat u Bosni, većina se zapadnih obavještajnih agencija suočila s nedostatkom kvalificiranih kadrova, pa su u gotovo svim službama, analitičari, koji su se do tada uglavnom bavili Sovjetskim Savezom ili istočnom Evropom, na brzinu premještani u novoformirane analitičke odjele za Bosnu. Uz to, na terenu nije bilo dovoljno agenata, pa su se, isprva, službe više oslanjale na prisluškivanje komunikacijskih sistema zaraćenih snaga.
U početnim fazama rata, to je bilo relativno lako, što zbog obima komunikacije, što zbog činjenice da su tada sve strane još uvijek koristile istu opremu. No, osim ovog otvorenog prometa, zapadne službe su mogle pratiti i prijenos zaštićenih poruka.

Boris HagelinNo, obavještajni stručnjaci danas tvrde da je svaki komad opreme tog proizvođaća imao kompjuterski program u koji je bio ugrađen takozvani softverski stražnji ulaz (u obavještajnom žargonu "trojanski konj"), što je zapadnim obavještajnim službama navodno omogućavalo da, u prvim fazama rata, za najviše petnaest minuta razbiju svaki kod kojim je šifrirana bilo koja poruka slana preko Cryptostrojeva.
Jugoslavenski slučaj samo je jedno u poglavlju priče o Cryptu, kaže Erich Schmidt-Eenboom, jedan od vodećih evropskih eksperata za rad obavještajnih službi:
"Za kompaniju Crypto AG koju je nakon Drugoga svjetskog rata osnovao Boris Hagelin, oduvijek se govorilo da je pod kontrolom zapadnih obavještajnih službi. Novac kojim se služila kompanija dolazio je iz Njemačke, a vjeruje se da su njemačka obavještajna služba BND (Bundesnachrichtendienst) i korporacija Siemens AG u njoj također imale utjecaj. Podsjetit ću vas na slučaj iz 1992. godine, kada je predstavnik kompanije Crypto, Hans Bühler, uhapšen u Teheranu pod optužbom za špijunažu. Iranska obavještajna služba tvrdila je tada da je upravo takav "stražnji ulaz" bio instaliran u opremu za šifriranje koju su kupili od Crypta . Naravno Iranci su bili u pravu."

Sjedište Agencije za nacionalnu sigurnost
Fort Mead, MarylandNa ovakav i druge načine prikupljen obavještajni materijal nije bilo moguće brzo obraditi i analizirati jer nijedna zapadna obavještajna služba nije imala dovoljno ljudi koji su poznavali lokalne jezike, što im je u početku ozbiljno ograničilo mogućnosti da dobiju precizne prijevode dokumenata ili prisluškivanih razgovora. Američka Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) pokušala je riješiti problem tako što je u više novina dala oglas u kojem je tražila prevoditelje.
U bilo kojoj drugoj oblasti, nedostatak vlastitih stručnjaka nadomjestio bi se suradnjom sa sličnim agencijama. No, kod obavještajnih službi to nije uobičajena niti omiljena praksa, čak niti među najbližim saveznicima, poput Amerikanca i Nijemaca, kaže Erich Schmidt-Eenboom:
"Općenito, američka Središnja obavještajna agencija (CIA) surađuje vrlo uzdržano još od razdoblja hladnoga rata, kada se plašila špijuna s Istoka koji su bili ubačeni u njemačku obavještajnu službu, i bila je krajnje oprezna kada je s Nijemcima trebalo dijeliti osjetljiva obavještajna saznanja. Taj oprez kasnije je donekle popustio, posebno u suradnji na praćenju aktivnosti Varšavskog pakta. Tada su CIA i BND tijesno surađivale i razmjenjivale operativna saznanja. U vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije, dvije su agencije bile u ponešto suparničkim odnosima u Hrvatskoj i na Kosovu, dok su u Bosni više surađivale."
Raspoređivanjem pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, i dolaskom međunarodnih humanitarnih i nevladinih agencija, elektronsko i fizičko prikupljanje informacija znatno je olakšano jer je na teren pristigao znatan broj zapadnih obavještajaca i neophodne opreme. Aktivnosti su postale ciljane, obrada i analiza sistematičnije i brže, kaže Cees Wiebes, profesor Sveučilišta u Amsterdamu i autor jedine studije o aktivnostima obavještajnih službi tokom bosanskog rata:

Dr. Cees Wiebes"Glavni cilj službi bio je procijeniti moguće izvore prijetnji za vojnike Ujedinjenih naroda. No, zanimale su ih i druge stvari koje svaka država želi znati kada šalje svoje vojnike u ratom zahvaćenu zemlju. Procjenjivale su prohodnost i izdržljivost cesta i mostova kojima su trebali proći vojni i humanitarni konvoji UNPRFOR-a, a dosta obavještajnih podataka je prikupljano prema prioritetima pojedinih vlada. Mnoge službe, poput britanske, nizozemske i francuske, bile su posebno zainteresirane za ulogu mudžahedina u ratu. Značajan dio obavještajnih aktivnosti bio je usmjeren prema njima. Procjenjivala se njihova snaga, pokretljivost, namjere i politički ciljevi. Prikupljane su također informacije o crnom tržištu, o tome tko su glavni akteri u švercu, u kojoj su mjeri povezani s lokalnim vlastima i tko zapravo vuče konce. Sve su to, dakle, informacije koje su obavještajne službe prikupljale na različite načine i za potrebe različitih aktera bosanskog rata."
Njemački vojnici nisu bili u sastavu UNPROFOR-a, pa agenti Savezne obavještajne agencije (BND) nisu se mogli kriti pod plavim kacigama. No, to ne znači da nisu bili aktivni, kaže Erich Schmidt-Eenboom, koji godinama prati djelatnost BND-a:

Zapadne obavještajne službe i
rat u BiH 1992-1995"Naravno glavni zadatak bio je prikupljati podatke o političkoj i vojnoj situaciji u regiji i omogućiti njemačkoj vladi da stekne realnu i jasnu sliku prilika. U 1992. i kasnije, to je značilo pratiti razvoj prilika u bosanskim enklavama, ali i motriti aktivnosti obavještajnih agencija drugih država, kako članica NATO-a, tako i ruskih i posebno iranskih, te pratiti događaje koji su mogli imati neprijateljski karakter po Njemačku. U slučaju raspada zemlje, poput onog u Jugoslaviji, jedan od zadataka službe je stupiti u kontakt sa separatistima i zadobiti njihovo povjerenje, te na taj način ostvariti utjecaj na vladu koju će oni formirati. Idući korak u tom procesu podrazumijeva da novim političkim prijateljima služba dostavi stvari koje su im neophodne u borbi za vlastitu državu. Navest ću vam jedan primjer. Utvrđeno je da je Christoph von Bezold – čije je operativno ime bilo Ebenberg – kao službenik BND-a bio stacioniran u Zagrebu i zaposlen u humanitarnom odjelu tamošnje evropske misije. U 1994. godini Von Bezold je u više navrata predao municiju i novac nekim bošnjačkim skupinama. U toj operaciji ključna osoba bio je pukovnik Arnd Grapengeter, dugogodišnji šef stanice BND-a u Rimu i navodno vrlo blizak papi."
Početkom ‘90-ih, Bosna se, po riječima jednog eksperta, pretvorila u "špijunski luna-park". Svatko je špijunirao svakoga, pa je " Sarajevo postalo najveće svjetsko stjecište špijuna". Kakvu ulogu je taj luna-park odigrao u padu Srebrenice, pokušat ćemo otkriti u sljedećim nastavcima ove serije.

Epizoda 2. Napad na Srebrenicu

Ekonomski i vojno, Srebrenica i Žepa su bile samostalno neodržive, ali njihov politički značaj bio je ogroman. Dok god je bilo bošnjačkih enklava u Podrinju, vlasti u Sarajevu su u pregovorima o teritorijalnoj podjeli zemlje mogle polagati pravo na dio područja u toj regiji.

Andreas ZumachZa Srbe, Srebrenica je imala ekonomski i strateški značaj. Obližnji rudnik boksita snabdijevao je tvornicu aluminija "Birač" u Zvorniku, ali nije mogao biti potpuno iskorišten jer su lokalne postrojbe Armije BiH nadzirale dio tamošnjeg puta. Uz ekonomski, Srebrenica je imala i strateški poticaj. Dvadesetak kilometara od granice sa Srbijom, taj je gradić predstavljao stalnu sigurnosnu prijetnju područjima pod srpskom kontrolom u istočnoj Bosni i ključnim linijama za snabdijevanje. U nekoliko obavještajnih procjena se navodi da je tokom rata, u akcijama vojnih formacija iz Srebrenice, ubijeno oko 3.000 srpskih vojnika i civila. "Srebrenica, Žepa i Goražde su bile tri koščice u grlu Republike Srpske," navodi se u jednoj analizi CIA-e. Ako bi osvojili preostale bošnjačke enklave, Srbi bi osigurali da na kraju rata cijelo Podrinje pripadne njima. Ta je jednostavna kalkulacija bila jasna i Ujedinjenim narodima, kaže Andreas Zumach, dugogodišnji dopisnik berlinskog Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda i urednik glasila Britansko-američkog vijeća za sigurnosna pitanja (BASIC):
"Odjel za mirovne operacije Ujedinjenih naroda u New Yorku (DPKO), znao je još početkom 1995. da Karadžić i Mladić planiraju napasti Srebrenicu. Do ovih saznanja Ujedinjeni narodi su došli posredstvom nacionalnih obavještajnih službi, ali i vlastitih obavještajnih potencijala u Bosni. Naznake koje su upućivale na takav rasplet bile su toliko snažne da je, tokom marta u New Yorku, Odjel za mirovne operacije UN-a, pod predsjedanjem tadašnjeg šefa tog odjela Kofija Annana, održao seriju sastanaka na kojima se razgovaralo o tome kako spriječiti napad na Srebrenicu. Napravljen je plan po kojemu je postojećih oko 300 lako naoružanih nizozemskih vojnika trebalo zamijeniti teško naoružanim danskim kontingentom koji je, u to vrijeme, bio raspoređen u okolici Tuzle. Danci su imali tenkove "Leopard" koji su već sudjelovali u žestokom okršaju s bosanskim Srbima 1994. Dansko ministarstvo obrane i zapovjednik danskih snaga u Bosni prihvatili su taj plan, baš kao i Nizozemci i Britanci i manje-više svi koji su trebali biti uključeni u planiranu rotaciju. Nakon toga, 2. aprila 1995. godine u New Yorku su se sastali Kofi Annan i američka predstavnica u Ujedinjenim narodima Madeleine Albright. Na tom je sastanku plan za obranu Srebrenice odbačen. Nikad nisam doznao – zašto? Sastao sam se s Kofijem Annanom1999. godine, stavio pred njega na stol pismene i potpisane izjave svih sudionika tog dogovora o Srebrenici i pitao ga, što se dogodilo na sastanku s Madeleine Albright i zašto se odustalo od plana? Rekao je da mi na to pitanje ne može odgovoriti i da je dosje ‘Srebrenica’ službeno zatvoren."

Dr. Cees WiebesDok god su postojale tri istočnobosanske enklave, međunarodna zajednica ih je, u bilo kakvom teritorijalnom poravnavanju nakon rata, namjeravala dodijeliti bošnjačkoj strani i tako spriječiti potpuno etničko čišćenje tog dijela zemlje. Žepa, Srebrenica i Goražde proglašeni su zaštićenim područjima Ujedinjenih naroda, koji su preuzeli neku vrstu odgovornosti za njihovu sudbinu. No, kakva bi ta odgovornost trebala biti, nikada nije do kraja dogovoreno niti razjašnjeno. Tako je, sredinom 1995. godine, važnost triju istočnobosanskih enklava daleko nadilazila stvarni značaj gradića poput Žepe, Srebrenice i Goražda. Za Ujedinjene narode, zaštićena su područja postala stalni izvor nelagode jer niti su ih mogli braniti kako treba, niti su ih mogli tek tako napustiti, kaže prof. Wiebes, koji je analizirao djelatnost zapadnih obavještajnih službi u vrijeme pada Srebrenice:

General Sir Rupert Smith"General Rupert Smith i ostali u zapovjednom lancu UNPROFOR-a procijenili su da su istočne enklave dugoročno neodržive i da će, prije ili kasnije, morati postati predmetom pregovora. Zato su međunarodni pregovarači pokušavali potaći sukobljene strane da razgovaraju o razmjeni teritorija. Naprimjer, onoga oko Srebernice za onaj oko Sarajeva. No, na tom planu nije bilo pomaka i zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni, general Ruperth Smith procijenio je da Bošnjaci neće moći obraniti Srebrenicu i preostale istočne enklave. Nakon što su vlasti u Sarajevu naredile zapovjedniku obrane Srebrenice Naseru Oriću da s nekoliko najboljih boraca napusti enklavu, to je postalo još očitije ."
Razvoj prilika oko Srebrenice, u skladu sa svojim operativnim mogućnostima, pratile su sve veće zapadne obavještajne službe, osobito one čiji su vojnici bili raspoređeni u sastavu UNPROFOR-a i koje su u Bosni imale posebne interese. Među njima i francuska, tvrdi Andreas Zumach:
"U jesen 1995., doznao sam da je francuska obavještajna služba dosta ranije znala da se priprema napad na Srebrenicu. General Bernard Janvier, koji je u to vrijeme bio zapovjednik UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Zagrebu, tu je informaciju dobio od francuske vojne obavještajne službe, ali i od svojih podređenih časnika – nizozemskog zapovjednika u Srebrenici i zapovjednika UNPROFOR-a u Bosni. Obojica su upozorili generala Janviera da raspolažu vrlo uvjerljivim dokazima da je napad na Srebrenicu neminovan i zatražili da pozove u pomoć NATO kako bi se napad spriječio. On je to odbio. Šest dana zaredom, od 6. do 11. jula, primao je isti zahtjev od dvojice nižih zapovjednika i uvijek ga odbijao, osim posljednjeg dana kada je zatražio od NATO-a blisku podršku iz zraka i kada su avioni napali jedan srpski tenk. Pouzdano znam i vidio sam dokaze da je general Janvier tako postupio po naređenju što ga je primio iz Predsjedničke palače u Parizu."

General Bernard JanvierFrancuski se general do posljednjeg trenutka uzdržavao pozvati NATO u pomoć jer ga je na to obavezivao i tajni sporazum koji je, mjesec dana prije napada na Srebrenicu, u Zvorniku postigao s Ratkom Mladićem. Da bi izbjegao da vojska bosanskih Srba nastavi uzimati vojnike UNPROFOR-a kao taoce svaki put kad NATO izvede zračni udar, Janvier je obećao da više neće tražiti podršku iz zraka. Mladić vrlo brzo iskorištava ovu priliku. Iako su sve zapadne analize ukazivale na neodrživost izoliranih bošnjačkih enklava u Srebrenici, Žepi i Goraždu, i iako je postojalo uvjerenje da će ih srpska strana neutralizirati, pripreme za sam napad izvedene su brzo i gotovo neopaženo, tvrdi Cees Wiebes:

Taoci vojske bosanskih Srba
fracuski pripadnici UNPROFOR-a"Ono do čega smo došli istražujući ove događaje i što do sada nije osporeno niti na jednom od procesa koji se vode pred Haškim tribunalom, sugerira da su pripreme napada na Srebrenicu trajale svega nekoliko dana. Mladić je počeo pripreme 2. jula, to potvrđuje i strogo povjerljiva analiza napada na Srebrenicu, koju je kasnije izradila britanska vojna obavještajna služba i koju sam imao priliku vidjeti. I tu se navodi da je Mladiću trebalo vrlo malo vremena da pripremi napad. Imao je dovoljno ljudi i samo je trebalo osigurati dolazak nekoliko tenkova. Utvrdili smo da je počeo pripreme 2. jula i da, u to vrijeme, nije koristio sredstva veze kako ga nitko ne bi mogao prisluškivati. Pripreme su protekle neopaženo, jer pokret dva tenka usred rata obično nije razlog za uzbuđenje. Napad je počeo šest dana kasnije, 8. jula. Čak i kada je napad počeo, zapadne obavještajne službe i UNPROFOR vjerovali su da je Mladić zainteresiran samo za osvajanje južnog dijela srebreničke enklave. Mladićev prvobitni plan bio je suziti zaštićeno područje oko Srebenice, a kada je vidio kojom se brzinom potpuno raspala njezina obrana, promijenio je plan. Zauzimanjem Srebrenice proširio bi se etnički očišćen prostor uz granicu sa Srbijom, prestala potreba za održavanjem više od 1.000 kilometara linije dodira oko istočnih enklava i okončali stalni napadi koji su iz njih poduzimani."
Unatoč opaženim pokretima oko Srebrenice, američke obavještajne službe nisu vjerovale da će vojska bosanskih Srba pokušati potpuno zauzeti grad. Vjerovalo se da će Mladić spustiti vojsku do prvih kuća i pojačati opsadu, kao ranije u Bihaću i Goraždu, sve dok se ne postigne novi sporazum o demilitarizaciji Srebrenice.

General Ratko MladićDodatno stezanje srpskog obruča oko bosanskih gradova po istom se receptu odvijalo već mjesecima, pa se vjerovalo da Mladić ni ovaj put neće poduzeti ništa novo, kaže profesor Wiebes: "Vodeći analitičari u Odjelu za Bosnu u CIA-i potvrdili su mi kako nisu vjerovali da će Mladić zaposjesti cijelu enklavu, i to uglavnom zbog toga što su smatrali da nije imao rješenje za više od 30.000 izbjeglica. Američki analitičari su do takve procjene došli vrlo jednostavno. Pokušali su se staviti u ulogu Ratka Mladića i zamisliti što bi na njegovom mjestu učinili s tolikim brojem izbjeglica. Taj im se problem učinio nerješivim i zato su vjerovali da Mladić neće napasti cijelu enklavu. Bila je to pogrešna procjena."

Epizoda 3. Prisluškivanje

Pad Srebernice i masovni ratni zločini koje su potom počinile Vojska Republike Srpske i formacije iz Srbije, za međunarodne faktore uključene u bosanski rat su otvorili niz neugodnih pitanja. Tko je, kada i što znao o pripremama za napad i zašto on nije spriječen? - svakako su neka od najneugodnijih. Nedugo nakon srebreničkog masakra, pojavile su se i prve naznake nekih odgovora, kaže Andreas Zumach:
"Vidio sam transkripte razgovora koje su Mladić i Perišić vodili, počevši od 17. juna 1995. godine, dakle negdje oko tri sedmice prije početka napada na zaštićeno područje Ujedinjenih naroda Srebrenicu. Prijepis njihovih razgovora pokazala su mi dvojica službenika jedne američke obavještajne agencije, a iz njih je vidljivo da su Mladić i Perišić, telefonom i nekim drugim vidom komunikacije, nekada i više puta dnevno, vrlo precizno, rekao bih do u detalj, planirali napad na Srebrenicu. Razgovarali su o tome koliko vojnika iz Srbije treba dovesti kao pojačanje za taj napad, koliko tenkova, kako i na koje položaje razmjesititi snage. Iz ovog se transkripta vrlo jasno vidi da je naredba za napad na Srebrenicu došla iz Beograda, i da je njime zapovjedao general Perišić. Na temelju svega što sam vidio, sumnje nema da je dovoljno rano bilo mnogo obavještajnih saznanja koja su mogla navesti na akciju kojom bi bio spriječen napad na Srebrenicu i genocid koji se nakon toga dogodio. Ali, nije bilo političke volje da se takvo što učini."
Tokom istraživanja pada Srebrenice koje je proveo za nizozemsku vladu, dr. Cees Wiebes dobio je pristup bez presedana u tajne arhive obavještajnih službi najvažnijih zapadnih država. Zapise razgovora koje je vidio Andreas Zumach, dr. Wiebes nije našao:
" Uspjeli smo otkriti samo tonske zapise prisluškivanih razgovora nižih zapovjednika koji su dogovarali logističke detalje, poput snabdijevanja i raspoređivanja nekih jedinica. Zapise razgovora viših zapovjednika koji se često pominju, nismo našli niti smo ih čuli tokom haških suđenja."
Nakon što su mu američki agenti pokazali prijepise prisluškivanih razgovora generala Perišića i Mladića, Andreas Zumach je svoja saznanja provjerio na najvišem mjestu :

Manfred Eisele"Kada sam objavio tekst o transkriptima koje su mi Amerkanci pokazali, oti š ao sam kod njemačkog generala koji je u to vrijeme bio u službi u Ujedinjenim narodima . Sada prvi put javno mogu reći da je to bio general Manfred Eisele. Bio sam strašno uzrujan zbog spoznaje da su Sjedinjene Države, lider Ujedinjenih naroda i NATO-a, imale rana saznanja o tome što se sprema u Srebrenici i da tu informaciju nisu htjele podijeliti ni s članicama Vijeća sigurnosti koje su imale svoje vojnike u Bosni, ni sa svojim saveznicima u NATO-u. General Eisele je tada mi rekao da je, bez obzira što Amerikanci nisu izvijestili saveznike o svojim obavještajnim saznanjima, vrlo moguće da je istim informacijama raspolagala i njemačka vlada, i to iz vlastitih izvora, odnosno preko njemačke obavještajne službe – BND (Bundesnachrichtendienst). Istražio sam tu sugestiju i utvrdio da je bila potpuno ispravna. BND je imao identična saznanja, a dobio ih je od austrijske vojne obavještajne službe. Znam da Austrijanci baš ne vole kad se to kaže, ali činjenica je da je ta služba zapravo podružnica BND-a. Austrijska služba raspolaže vrlo sofisticiranom opremom za prisluškivanje, raspoređenom na više mjesta u alpskom lancu na jugu te zemlje, odakle se mogu motriti sredstva veze ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego sve do krajnjeg juga Balkana. Mislim kako je vrlo moguće da su razgovori Perišića i Mladića, čije su mi prijepise pokazali američki obavještajci, zapravo praćeni i snimljeni baš u Austriji."

Erich Schmidt EenboomTokom ’90-ih američke i njemačke obavještajne službe su vrlo tijesno surađivale na prostoru bivše Jugoslavije. Suradnja se posebno intenzivirala od jeseni 1994. godine, nakon zahlađenja američkih odnosa s Velikom Britanijom i Francuskom zbog različitih pristupa ratu u Bosni i Hercegovini. Američke Središnja obavještajna agencija (CIA) i Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) s njemačkom BND uspostavile su zajednički centar za nadzor telekomunikacija na prostoru biše Jugoslavije. Centar je bio smješten u Gablingenu, nedaleko od Augsburga, na jugu Njemačke, kaže Erich Schmidt-Ennboom, stručnjak koji desetljećima prati djelovanje zapadnih obavještajnih službi i posebno BND-a:
"Od početka 90-ih američki obavještajni eksperti nisu djelovali samo u Gablingenu, nego i u sestrinskoj stanici u bavarskom gradiću Bad Aibling, koja je također imala dodatak za osoblje BND-a, i gdje je zajednički radio združeni tim stručnjaka CIA, NSA i BND. No, nikada se nije surađivalo u praktičnom, operativnom radu, niti je bilo razmjene sirovog materijala. Intenzivno su se razmjenjivali isključivo zaključci i sažeci prethodno obrađenog obavještajnog materijala, koji je svaka od ovih agencija samostalno prikupljala i procesirala."
Pretpostavka Andreasa Zumacha i generala Manfreda Eiselea da je razgovore Perišića i Mladića mogla snimiti austrijska vojna obavještajna služba i snimke dostaviti Amerikancima i Nijemcima, s tehničkog je i operativnog stanovišta vrlo moguća, kaže Schmidt-Eenboom:

Uređaji za nadziranje telekomunikacija"Mnogi tvrde da je austrijska vojna obavještajna služba – HNA (Heeresnachrichtenamt), zapravo podružnica CIA-e, no nema sumnje da je od 50-ih godina 20. stoljeća uspostavljena vrlo jaka veza između njemačke i austrijske obavještajne zajednice. Ta suradnja podrazumijeva svakodnevnu razmjenu informacija, na način na koji inače surađuju veća i manja obavještajna služba: veća prosljeđuje manjoj šira saznanja o događajima na svjetskoj sceni, dok manja služba većoj dostavlja vrlo detaljne informacije od posebnog interesa. Zbog geografskih i povijesnih razloga, Balkan je oduvijek bilo područje od posebnog interesa za Austriju. Austrijska vojna obavještajna služba ima lanac instalacija za elektronsko nadgledanje, od kojih su neke usmjerene prema području bivše Jugoslavije. Takve su stanice u Königswarteu, nedaleko od Hainburga, te u Großharrasu, Golsu, Pirki kod Graza, Stockhamu, St. Johannu i Neulengbachu. Uz to, Austrijska vojna obavještajna služba ima i pokretne prislušne stanice. Informacije koje se elektronskim putem prikupe na svim ovim mjestima, prema dogovoru, prosljeđuju se američkim, njemačkim i drugim partnerima."
Nekoliko zapadnih diplomata ranije je posvjedočilo da je prijepise razgovora između čelništva bosanskih Srba, Slobodana Miloševića i Generalštaba u Beogradu vidjelo u uredu američkog potpredsjednika Ala Gorea. Neimenovani djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA (Defense Intelligence Agency), koji je imao pristup neobrađenom obavještajnom materijalu što je stizao iz Bosne, potvrdio je novinarima New York Timesa i Washington Posta kako snimci razgovora između Mladića i vojnog vrha u Beogradu zbilja postoje. "Radi se o materijalu kojega ima toliko da bi se morao preslušavati sedam dana", izjavio je taj izvor.
Ako su zbilja vođeni pomenuti razgovori, bilo ih moguće snimiti i iz neposredne blizine. Postoji više naznaka da su američke ambasade u Zagrebu i Beogradu bile za to tehnički osposobljene. Erich Schmidt Eenboom kaže:

Bob Woodward"Bob Woodward je, u svojoj knjizi Tajni ratovi CIA-e, prvi otkrio postojanje zajedničkih timova Središnje obavještajne agencije i Nacionalne sigurnosne agencije koji operiraju unutar jednog broja američkih ambasada u svijetu. Stanice u kojima ti timovi rade poznate su kao "posebna sabirna mjesta" (Special Collection Sites). Woodward je otkrio kako su CIA i NSA razvili tehniku koja omogućuje prisluškivanje telefonskih razgovora i prostorija bez potrebe da se u njih prethodno fizički prodre i postave mikrofoni. Među mjerama koje su korištene bilo je i prisluškivanje posredstvom posebnog elektronskog uređaja kojim su očitavane vibracije koje na prozorskim staklima proizvodi ljudski govor."

Tajni ratovi CIA-eIako su njezini niži djelatnici uvijek anonimno tvrdili i dokazivali suprotno, američka obavještajna zajednica službeno je negirala sve navode o tome da posjeduje tonske snimke razgovora Perišica i Mladića, kao i o tome da je propustila upozoriti na pokolj koji se pripremao u Srebrenici. Vojna obavještajna služba (DIA) pripremila je izvještaj za tadašnjeg ministra obrane Williama Perrya, u kojem se tvrdi da "obavještajna zajednica nije raspolagala informacijama koje bi ukazivale na to da se bosanski Srbi pripremaju izvršiti zločine u Srebrenici, te da do 10. jula nije bilo ni čvrstih dokaza da namjeravaju potpuno zauzeti grad".

Epizoda 4. Fotografije

Američka obavještajna zajednica do danas službeno poriče da posjeduje snimke razgovora u kojima srpski čelnici u Beogradu i na Palama planiraju napad na Srebrenicu. No, više različitih okolnosti nakon pada enklave, dovele su do otkrića i objavljivanja vrlo važnih obavještajnih saznanja druge vrste, koja će imati presudan utjecaj na daljnji tok, ali i ishod rata u Bosni. Niz događaja pokrenuo je početak potrage za nestalim Srebreničanima, kaže dr. Cees Wiebes:

Špijunski avion U2"U prvih nekoliko dana nakon pada Srebernice, postavilo se pitanje - što se dogodilo s muškarcima i dječacima koji su nestali? Na temelju više obavještajnih izvještaja koje sam vidio, mogu potvrditi da je američka vojna obavještajna služba poslala nad istočnu Bosnu nekoliko aviona s infracrvenom opremom, koji su tokom noćnih preleta opažali kolone ljudi, logorske vatre, ali se nije moglo jasno odrediti tko su bili ti ljudi. Dvije sedmice nakon pada Srebrenice postalo je jasno da se dogodilo nešto užasno. Bilo je nekih naznaka o mogućim masovnim pogubljenjima, ali nije bilo opipljivih dokaza. Američki špijunski sateliti i avioni U2 redovito su i svakodnevno nadlijetali Bosnu i snimali to područje, a na kilometrima snimljenog filma i stotinama fotografija analitičari su tražili tenkove, kamione i vojne formacije, a ne nestale ljude. U tom vrijeme obavještajni napori nisu bili usmjereni na Srebrenicu, nego na dva preostala sigurnosna područja - Žepu i Goražde, kao i na Sarajevo ."

Bijela kućaDesetak dana nakon ulaska bosanskih Srba u Srebrenicu, počele su stizati nepotvrđene vijesti o masakrima nad bošnjačkim civilima. Američki ambasador u Hrvatskoj, Peter Galbraight upozorio je Washington na svjedočenja preživjelih koji su se uspjeli probiti do Tuzle. Administracija je naložila državnom podtajniku za demokraciju i ljudska prava, Johnu Shattucku, da otputuje u Tuzlu i provjeri te tvrdnje.

John Shattuck"Stigao sam u Tuzlu krajem jula i, kao prvi međunarodni dužnosnik, razgovarao s preživjelim Srebreničanima. Među onima koje sam sreo, petorica su mi potvrdili priče koje sam čuo od ambasadora Galbraighta. Svjedočenja su bila potresna. Ljudi su bili zarobljeni i povezanih očiju ugurani u autobuse i kamione, pa odvezeni na područje pod srpskom kontrolom. General Mladić im je rekao da će biti razmijenjeni za srpske zarobljenike koje drži bosanska strana. Zatvorenici su smješteni u škole i skladišta, gdje su tokom noći mučeni. Na nekoliko skladišta sa zarobljenicima pucano je iz automatskog oružja i ručnih raketnih bacača. Oni koji su preživjeli, kazali su mi kako su idućeg dana ukrcani na kamione, svezanih ruku, s povezima na očima, i odvedeni do obližnjeg polja. Postrojeni su duž ceste i strijeljani. Ranjeni, pali su pod pogođena tijela, pritajili se i kasnije pobjegli. To su bili ljudi starosti između 18 i 55 godina. Nitko nije zarobljen s oružjem. Napadnuti su kao civili, kao izbjeglice koje su pokušale napustiti Srebrenicu nakon što je grad zaposjela vojska bosanskih Srba. Odmah sam poslao izvještaj državnom tajniku Warrenu Christopheru s vrlo detaljim opisom onoga što sam čuo od preživjelih Srebreničana. Izvještaj je izazvao veliku pozornost u Washingtonu, i istoga dana kada je stigao, skupina mladih službenika CIA-e počela je pretraživati arhivu u kojoj su pohranjeni snimci satelitskih i avionskih preleta preko Bosne ne bi li otkrili fotografije koje bi mogle potkrijepiti tvrdnje preživjelih izbjeglica s kojima sam razgovarao. Poslije nekoliko dana su pronašli snimke upravo onih područja koja su svjedoci naznačili u svojim iskazima. Na fotografijama su se mogli opaziti postrojeni zarobljenici i bageri koji su kopali zemlju, kao i druge pojedinosti koje su potvrđivale priče koje sam čuo u Tuzli," kaže John Shattuck.
Čim je CIA-in odjel za analizu fotografija pronašao fotografije, dostavio ih je Bijeloj kući. Nancy Soderberg, članica najužeg tima predsjednika Clintona za nacionalu sigurnost, bila je među prvima koja ih je vidjela:

Nancy Soderberg"Sjećam se da smo sjedili u sobi za posebne situacije u Bijeloj kući i s užasom gledali fotografije na kojima su se vidjele skupine zarobljenika kako sjede na zemlji, vjerovatno čekajući pogubljenje. Na fotografijama koje su iznad istih mjesta snimljene kasnije, jasno se vide iskopane velike rupe u zemlji, a na nekima se vide bageri i kamioni. Kada uporedite ove slike, jasno vam je da su ljudi nestali, a da su na tom prostoru sada velike zatrpane jame. Dakle, bili su vrlo brzo pogubljeni, i njihova tijela na brzinu bačena u iskopane rupe i zatrpana. Nismo bili svjedoci masakra, ali bili smo vrlo jasno i vidljivo suočeni s njegovim posljedicama."

William J. ClintonDužnosnici administracije predsjednika Clintona i danas vjeruju da su misija državnog podtajnika Shattucka i informacije koje je dostavio obavještajnoj zajednici omogućili otkrivanje dokaza o masovnim zločinima nakon pada Srebrenice. No, čini se kako je ključne informacije o Srebeničkom masakru CIA ipak dobila iz drugog izvora, kaže profesor Cees Wiebes: "Koliko sam shvatio iz razgovora s američkim obavještajcima, izvor u vojsci bosanskih Srba, pristupio je agentu CIA-e na terenu u Bosni i priznao mu da je sudjelovao u izvršenju ratnog zločina, grupnim smaknućima većeg broja ljudi. On je bio taj koji je CIA-i dao koordinate više mjesta na kojima su se odigrali ti događaji. Kada su došli u posjed ovih informacija, američki obavještajni analitičari pošli su u arhive gdje se odlažu satelitski i avionski snimci terena i potražili materijal koji je snimljen u dane i na mjestima koja je naveo pomenuti srpski izvor. Tek tada su otkriveni snimci na kojima su vidljivi zarobljenici i masovne grobnice. To mi je potvrdilo više različitih obavještajnih izvora. Takodjer je postalo jasno da su bosanski Srbi bili svjesni kako ovi snimci postoje jer su vrlo brzo počeli prekopavati grobnice i premještati tijela ubijenih na druge lokacije. No, i te su aktivnosti zabilježene na filmovima snimljenim iz satelita i tokom preleta špijunskih aviona."
U ljeto 1995., američki sateliti i izviđački avioni nadlijetali su Bosnu nekoliko puta dnevno. Moguće je kako su na desecima kilometara još uvijek nepregledanog materijala iz tog razdoblja i snimke samih pogubljenja Srebreničana. No, čak i ako postoji, taj je materijal bio od drugorazredne važnosti već u trenutku kad je snimljen, kaže dr Wiebes:

Slikano iz američkog špijunskog satelita u preletu iznad BiH
"U ovom slučaju, snimci iz špijunskih letjelica dobri su jedino za dokumentiranje ratnih zločina, ali nisu bili dovoljni za njihovo sprečavanje. Za Srebrenicu i dio njezinog stanovništva već je bilo prekasno. Osim toga, stručnjaci za analizu ovoga materijala imali su instrukcije da se fokusiraju na snimke drugih područja. U to je vrijeme Hrvatska vojska pripremala veliki napad na oblasti pod srpskom kontrolom u Krajini, a vojne su se aktivnosti odvijale i u više drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Analitičari su bili fokusirani na te stvari, a ne na traženje nestalih muškaraca iz Srebrenice, za koje se još vjerovalo da lutaju šumama i da će se, prije ili kasnije, negdje pojaviti."
Američka administracija objavila je snimke masovnih grobnica oko Srebrenice 10. augusta 1995., mjesec dana nakon što su snimljene i u vrijeme kad su desetine hiljada srpskih izbjeglica iz hrvatske Krajine stizale u Srbiju. Istog dana, 10. augusta, čelnici CIA-e su pred Kongresom predstavili izvještaj u kojem se zaključuje da odgovornost za počinjene zločine u bosanskom ratu, "u devedeset posto slučajeva", leži na vojsci bosanskih Srba, te kako postoje jake indicije da su zločine planirali srpski čelnici u Bosni i u Srbiji.
Nešto više od dvije sedmice kasnije, nakon još jednog masakra na sarajevskim Markalama, počeli su zračni udari NATO-a na srpske položaje u Bosni, kojima je ubrzano okončanje rata.

Epizoda 5. Naknadna saznanja

Pad Srebrenice i okolnosti koje su do njega dovele još su 1995. godine otvorili više nepoznanica na koje ni do danas uglavnom nema konačnih ni do kraja potvrđenih odgovora. Analiza djelovanja zapadnih obavještajnih službi u tom razdoblju, posebno američkih i britanskih, mogla bi barem ukazati na dio tih odgovora.
Da li su masovna pogubljenja srebreničkih muškaraca bila ranije planirna, jedno je od ključnih pitanja koje je za nizozemsku vladu istražio stručnjak za obavještajnu djelatnost i profesor Sveučilišta u Amsterdamu, dr. Cees Wiebes:
"Ako planirate masovna pogubljenja, morate prethodno osigurati kamione, bagere i gorivo. Kada smo istraživali ovo pitanje na licu mjesta, otišli smo u građevinske kompanije na srpskom teritoriju u istočnoj Bosni i pitali direktore kada im je naređeno da pošalju teške strojeve na mjesta gdje su otkrivene masovne grobnice. Svi su odgovorili da su takvu zapovijed primili 12. ili 13. jula, neki čak i kasnije. U to vrijeme je vladala i nestašica goriva. Ako namjeravate izvesti zločin takvog obima, morate osigurati i dovoljne zalihe goriva. Takve upute, međutim, nije bilo. Sve ovo sugerira da masovna pogubljenja nisu bila dio prvobitnog plana za napad na Srebrenicu."
Čelništvo bosanskih Srba namjeravalo je srebreničkom opracijom ("Krivaja 95") smanjiti dio enklave na jugu i presjeći njezinu vezu sa Žepom. Ograničena vojna akcija, međutim, završila je kao ratni zločin bez presedana u novijoj povijesti. Kako se to dogodilo? - pitanje je koje je dugo istraživao i dr. Wiebes:
"Vjerujem da je u srpskim područjima oko Srebernice bilo dosta mržnje i želje za osvetom zbog čestih napada koje su iz ove enklave poduzimale skupine koje je vodio Naser Orić. U srpskim selima oko Srebrenice, u tim je akcijama do ljeta 1995., prema nekim procjenama, poginulo između 1.200 i 1.500 srpskih civila. Čini se da su upravo zato u masovnim pogubljenjima Srebreničana sudjelovale lokalne srpske postrojbe. Nema sumnje da je ta smaknuća osobno odobrio Ratko Mladić, ali uglavnom izveli su pripadnici srpskih vojnih i policijskih formacija iz tog dijela Bosne. Zaključili smo da masakr nije bio prethodno planiran, i da je moguće da su nakon zaposjedanja Srebrenice stvari unutar vojske bosanskih Srba izmakle kontroli."
Andreas Zumach, dopisnik berlinskog Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda i član Britansko-američkog vijeća za sigurnosna pitanja, potvrđuje ovu pretpostavku – uz važan dodatak. Kao što je 1994., pritješnjena lošim političkim izborom u Bosni, američka administracija prešutno dopustila dopremu iranskog oružja za Armiju Bosne i Hercegovine, moguće je da je tako signalizirala i Slobodanu Miloševiću da neće intervenirati ako vojska bosanskih Srba zaposjedne istočnobosanske enklave. Time bi se olakšali pregovori o unutrašnjoj podjeli Bosne i postizanje mira, kaže Zumach:

Izbjeglice iz Srebrenice"Masakr bošnjačkih civila sigurno nije bio dio prvobitnog plana za zaposjedanje Srebrenice, odnosno tog, možda i prešutnog, razumijevanja između Amerikanaca i Miloševića. Stvari su izmakle kontroli, stoga američka vlada snosi ogromnu političku i moralnu odgovornost. Morali su znati da bi se takvo što moglo dogoditi. Mladićevo je ponašanje do tada već bilo dobro dokumentirano i poznato. Odgovorni političari su morali računati na takvu mogućnost. To je razlog što su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi i što nisu izvedeni pred Haški tribunal. Mislim, da je Karadžić bio direktno uključen u taj sporazum i znao je što je dogovoreno s Amerikancima. Čak i deset godina nakon Srebrenice i nakon promjene vlasti u Sjedinjenim Drzavama, njegovo svjedočenje pred sudom bilo bi vrlo štetno i po Amerikance, ali i po druge, Nijemce i Francuze, prije svih."

Haški tribunalHaški tribunal je optužio Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid i ratne zločine. Veliki dio optužnice tereti ih za događaje nakon pada Srebrenice. U nedostatku logičnijeg objašnjenja, činjenicu da su na desetu godišnjicu srebreničkog masakra obojica još uvijek na slobodi, mnogi su skloni objasniti teorijom zavjere. Ona sugerira da su Karadžić i Mladić dobili jamstva od Amerikanaca da ih se neće progoniti ako se uklone s čelnih političkih i vojnih pozicija i ne ometaju provedbu Daytonskog sporazuma. "To je potpuna izmišljotina," tvrdi jedan od glavnih američkih pregovarača u to vrijeme i posebni izaslanik predsjednika Clintona za Balkan, Jim O’Brien:
"Nikada o tome nije se govorilo i nikada Karadžiću i Mladiću nismo iznijeli takvu ponudu. Bilo je špekulacija da je takav sporazum postignut prije Daytona, u zamjenu za oslobađanje nekih pilota. Nikada i nigdje nisam vidio dokaze koji bi potkrijepili takvu tvrdnju. Postoji i špekulacija da je sporazum s Karadžićem i Mladićem postignut u ljeto 1996., ali znam da takvo što s američke strane nikada nije ponuđeno."
Najviši dužnosnici Clintonove administracije više su puta ponovili kako nikada nisu sklopili sporazum s Karadžićem i Mladićem kojim im je zajamčena sloboda u zamjenu za povlačenje iz javnosti. No, očito je da administracija nije ni preporučila američkim obavještajcima i pripadnicima specijalnih snaga, koji su došli u Bosnu nakon Daytona, da ih lociraju ili uhvate, kaže dr. Cees Wiebes:
"CIA je nakon Daytona prvi put uspostavila stalno prisustvo u Sarajevu. Kada sam pitao njezine djelatnike koji su tada stigli u Bosnu, što im je bio prioritetan zadatak, na moje veliko iznenađenje, rekli su mi: ‘Osloboditi se mudžahedina’. Kada sam ih podsjetio da je upravo njihova služba dopustila tim ljudima da dođu u Bosnu, zauzvrat bih uvijek dobio veliki osmijeh i odgovor: ‘To je bila tadašnja politika’. Britanskim i američkim obavještajnim službama i njihovim specijalnim snagama koje su bile prisutne u Bosni nakon Daytona, naređeno je, da pod svaku cijenu, prvo eliminiraju mudžahedine. Te su akcije nekada provođene na vrlo brutalan način, često u insceniranim nesrećama u Bosni i u Hrvatskoj."
Dok su britanski i američki obavještajci i specijalci tragali za mudžahedinima i uništavali njihove baze, Karadžić i Mladić su se, bez većeg prikrivanja, kretali po daytonskoj Bosni, čiji je mir tada osiguravalo 60.000 vojnika NATO-a. Zapadne obavještajne službe ni danas ne tragaju za dvojicom haških bjegunaca, kaže Cees Wiebes, autor studije Zapadne obavještajne službe i rat u Bosni i Hercegovini:
"Prema onome što znam i što su mi rekli ljudi koji su još uvijek obavještajno aktivni u Bosni, lociranje i hvatanje Karadžića i Mladića nije glavni zadatak zapadnih obavještajnih službi i one ne rade aktivno na njihovom otkrivanju. Ljudi iz američke obavještajne zajednice s kojima sam razgovarao u Washingtonu tvrde da nema ni političke volje da se pristupi tom zadatku. Neki su mi kazali kako je to zbog toga što se strahuje da bi Karadžić i Mladić mogli, tokom suđenja, iznijeti i neke neugodne činjenice. Dakle, nema političke volje, pa zato nema ni operativnih akcija obavještajnih službi koje bi mogle ući u trag bjeguncima."

Epizoda 6. Kome je odgovarao pad Srebrenice?

Među brojnim pitanjima koja su se otvorila nakon pada Srebrenice i masakra bošnjačkih civila, bilo je i ono o mogućoj umiješanosti Slobodana Miloševića u te događaje. Pretražujući arhive zapadnih obavještajnih službi, Cees Wiebes je zaključio:

Dr. Cees Wiebes"Nismo pronašli dokaze da je Milošević znao za pripremu napada na Srebrenicu i masakr bošnjačkog stanovništva. Ponavljam, nismo našli te dokaze. To ne znači da oni ne postoje. Istragom ih nismo otkrili. Osobe koje su u vrijeme događaja oko Srebrenice razgovarale s Miloševićem, rekle su nam kako je on bio bijesan zbog tog napada i zločina jer je, u to vrijeme, vjerovao da može postići diplomatski sporazum o okončanju rata. Dakle, mi nismo našli dokaze da je Milošević znao za pripremu napada na Srebrenicu, niti je takav dokaz iznesen u procesu koji se protiv njega vodi pred Haškim tribunalom."
Po nalogu administracije u Washingtonu, direktan kontakt sa Slobodanom Miloševićem u vrijeme napada na Srebrenicu održavao je Rudolf Perina, otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu. Danas direktor Odjela za političko planiranje u State Departmentu, gospodin Perina je odbio govoriti za ovo istraživanje i u pismenom odgovoru naveo razloge:
"Moji razgovori s Miloševićem bili su i ostaju povjerljive prirode i o njima ne mogu ništa javno reći. Kako sam još uvijek službenik State Departmenta, mislim da ne bi bilo umjesno govoriti o tako osjetljivoj temi, posebno, s obzirom na procese koji se sada vode pred Haškim tribunalom."
Američka administracija je potakla osnivanje Haškog tribunala, ali je, po svjedočenju svih dosadašnjih haških tužitelja, do danas ostala uzdržana u dostavi dokumenata koji bi se mogli koristiti kao dokazni materijal u nekim procesima, uključujući i onaj protiv Slobodana Miloševića. Takav odnos traje već deset godina, kaže publicist Andreas Zumach, koji je vidio neke dokaze koji nikada nisu dostavljeni Tužiteljstvu:

Sudac Richard Goldstone"Kada sam objavio tekstove o obavještajnim saznanjima o Srebrenici kojima su raspolagale zapadne tajne službe, tadašnji glavni tužilac Haškog tribunala, Richard Goldstone, s tim je tekstovima 30. novembra 1995. otišao izravno u Washington, i zatražio od administracije predsjednika Clintona da mu preda sve informacije o Srebrenici. Ali, kako mi je priznao, vratio se praznih ruku."
Pobornici teorija zavjere tvrde kako time Amerikanci ne žele otežati položaj osoba koje su im pomogle u presudnim trenucima – Slobodana Miloševića, ali i Momčila Perišića kojega je u martu 2002. srbijanska kontraobavještajna služba uhapsila na sastanku s prvim sekretarom Ambasade Sjedinjenih Američkih Dr žava u Beogradu Johnom Davidom Neighborom, za kojega se tvrdi da je, u to vrijeme, bio šef regionalne stanice CIA-e. Zato, navodno, snimljeni Perišićevi razgovori s Mladićem o napadu na Srebrenicu više neće dospjeti u javnost. No, obavještajne službe imaju i očitije razloge zbog kojih svoja saznanja ne žele dijeliti s Haškim tribunalom, kaže Erich Schmidt-Eenboom:
"Tako se nastoje zaštititi obavještajni izvori, kako oni ljudski, tako i oni tehnički. Na taj ih se način drži podalje od haških sudnica, ali i od drugih obavještajnih agencija koje bi iz takvih iskaza ili dostavljenih materijala mogle mnogo doznati. Dostavljanje operativnih saznanja ili informacija koje bi služile kao dokazni materijal u postupcima pred Haškim tribunalom, moglo bi uspostaviti presedan koji ne želi nijedna obavještajna služba."
Pad Srebrenice i Žepe na brutalan je način potvrdio odnos međunarodne zajednice prema bosanskom ratu. Kombinacija političke nezainteresiranosti, neodlučnosti i nesposobnosti uspjevala je spriječiti širenje sukoba, ali nije bila dovoljna za njegovo zaustavljanje. Mali lokalni rat je odredio granicu moći posthladnoratovskog svijeta.
Jedina preostala supersila se doimala posebno nemoćnom. Kada je čuo za pad Srebrenice, američki predsjednik Bill Clinton je eksplodirao od bijesa, kaže Nancy Soderberg:
"Radila sam u svom uredu kada me je pozvala Betty Currie, tajnica predsjednika Clintona, i rekla da me on čeka na malom terenu za golf, ispred Bijele kuće. Nisam do tada znala da to mjesto postoji, niti kako da do njega dođem. Ipak sam ga našla. Predsjednik Clinton je bi s pomoćnikom za nacionalnu sigurnost Sandyem Bergerom i tajnikom za štampu Mikeom McCurryem. Bio je strašno ljut. Bjesnio je jer nismo imali dovoljno opcija da bi se bilo što konkretno promijenilo u Bosni. Htio je nove prijedloge, nove mogućnosti… Tražio je da iznova razmotrimo sve opcije, uključujući po prvi put i upotrebu američkih kopnenih snaga. Rekao nam je da nijednu mogućnost ne odbacujemo unaprijed sve dok ne dođemo do pravog rješenja."
I prije nego li su bili suočeni s ovakvim zahtjevom, Clintonovi su suradnici često bili nad mapama Bosne. Vjerovali su da bi put do mira bio lakši kada bi se našao odgovarajući raspored teritorija koje bi nakon rata pripale svakoj strani. U tom konteksu, u Washingtonu se posebno proučavao položaj izoliranih enklava u bosanskom Podrinju. Njihova se budućnost smatrala presudnom za ishod mirovnih pregovora, kaže Alexander Vershbow, direktor Odjela za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost predsjednika Clintona:
"Već u junu je izgledalo da je sudbina Srebrenice prilično beznadežna. Smatrali smo tada da bi bilo korisno razmotriti mogućnost neke razmjene teritorija, barem manjih enklava u istočnoj Bosni, za srpska područja oko Sarajeva."

Anthony LakePad Srebrenice i Žepe i prelazak istočnobosanskih enklava pod kontrolu bosanskih Srba omogućio je nastanak mape buduće teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine koja bi mogla biti prihvatljiva sukobljenim stranama i međunarodnim pregovaračima, odnosno zahtjevu Kontaktne skupine da omjer budućeg teritorija Federacije i Republike Srpske bude 51:49 posto, kaže savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost Anthony Lake :
"Na taj način, umjesto da crtamo krivudave linije razgraničenja koje su možda imale smisla u ranijem pregovaračkom procesu, jer su odražavale trenutni raspored vojnih snaga i stanovništva, mogli smo doći do teritorijalne podjele koja je do kraja pojednostavljena."
Ulogu istočnobosanskih enklava u mogućem terotorijalnom poravanju nakon rata nisu uviđali samo u Washingtonu, kaže dr. Cees Wiebes:
"Sjećam se jednog citata na koji sam naišao i u kojem tadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim narodima Muhamed Šaćirbegović kaže: ‘Nakon pada Srebrenice imamo jedan problem manje.’ Ukoliko analizirate mirovne inicijative pokretane tokom rata, vidjet ćete da su već 1993. i 1994. godine svi sudionici pregovora uvidjeli da istočne enklave predstavljat će veliku prepreku uspostavi mira. Svima je bilo jasno da bosanski Srbi i vlasti u Beogradu nikada neće prihvatiti sporazum u kojem će ostati bošnjačke enklave utisnute u već uspostavljen etnički čist, srpski prostor. Dakle, moglo bi se reći kako je, s političkog stanovišta, pad Srebrenice uklonio značajnu prepreku za okončanje rata. No, takvo što vam nitko od političara nije spreman javno priznati."
Predstavnici ratnih vlasti Srebrenice u više su navrata posvjedočili kako su im najviši dužnosnici vlade u Sarajevu tokom rata predlagali zamjenu teritorija i preseljenje stanovništva iz Srebrenice u Vogošću i druga sarajevska predgrađa, koja su tada još bila pod srpskom kontrolom. Raspoloženje vlasti u Sarajevu prema mogućoj razmjeni teritorija oko Srebrenice, dopisnik Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda, Andreas Zumach, imao je priliku doznati iz prve ruke:

Alija Izetbegović"Mislim da je vrlo moguće kako je i u vladi Alije Izetbegovića i u zapovjedništvu Armije Bosne i Hercegovine bilo ljudi koji su vjerovali da bi zamjena teritorija i formiranje nacionalno i geografski kompaktnih područja moglo biti dobro rješenje i ubrzati uspostavu mira. Sjećam se razgovora s predsjednikom Izetbegovićem u Ženevi 1994., kada mi je nagovijestio da bi se bio spreman zadovoljiti jednom manjom i uglavnom muslimanskom državom u nacionalno i etnički podijeljenoj Bosni. Ne bih zato isključio mogućnost da su neki krugovi u bosanskoj vladi i vojsci imali razumijevanja za ideju o uspostavi mira na temelju takve etničke podjele."
Po svojim posljedicama, pad Srebrenice i Žepe jedno je od ključnih poglavlja bosanskoga rata.
Kolapsom dviju enklava, bosanski Srbi su zaokružili ranije etnički očišćen teritorij u istočnoj Bosni. Osjećaj moralne odgovornosti na Zapadu uklonio je i posljednje rezerve prema skoroj vojnoj intervenciji u korist vlade u Sarajevu. Međunarodni pregovarači konačno su dobili povoljniji raspored terotirija. Ujedinjeni narodi su oslobođeni neugodne obaveze da štite dvije izolirane bošnjačke enklave. Deseci hiljada izbjeglih i oko 8.000 ubijenih civila, cijena su jednog od presudnih preokreta u bosanskome ratu.

Epizoda 7. Srebrenica – obavještajni propust?

Obavještajni propusti najčešće ne nastaju zbog nedostatka informacija, nego zbog načina na koji su te informacije obrađene i protumačene. U slučaju Srebrenice, najveći propust nije bilo to što nitko nije znao da li će biti zaposjednut samo dio enklave ili cijela, nego to što nije napravljena procjena da bi vojska bosanskih Srba mogla pogubiti sve muškarce. Ako ništa drugo, vojna logika nalaže da se predvidi i najgori mogući ishod. No, to nije bio i jedini propust, kaže dr. Cees Wiebes:
"Srebrenica je bila strateški važna u kontekstu bosanskoga rata, pa se s obzirom na obim kojim su zapadne obavještajne službe pratile događaje u Bosni, propustom može smatrati mala pažnja koju su joj posvetile. Čitavo područje istočne Bosne na tom je planu bilo zapostavljeno. Glavne obavještajne službe, one američke i britanske, koncentrirale su aktivnosti na Sarajevo ili na Zagreb, odnosno Hrvatsku, koji su tada smatrani prioritetima."
Fotografije snimljene u to vrijeme iz američkih špijunskih aviona i satelita otkrivale su grupiranje srpskih snaga oko grada. Na nekima je opažen veliki broj autobusa koji su išli put Bijeljine. Sada je jasno da su tu čekali pad Srebrenice, da bi potom bili korišteni za prebacivanje bošnjačkih žena i djece do Tuzle, ali su u to vrijeme analitičari CIA-e procijenili da će autobusi biti korišteni za prijevoz srpskih trupa.
Dan prije pada Srebrenice, neimenovani dužnosnik Pentagona kazao je za New York Times: "Ne vjerujemo da grad pada, iako je pod jakim udarom. Pretpostavljamo da se radi o odmazdi za operacije vladinih snaga oko Sarajeva i da je cilj potaći novi val izbjeglica, uznemiriti UNPROFOR i suziti zaštićeno područje oko Srebrenice," rekao je taj dužnosnik.

Roy GutmanRoy Gutman, koji je za svoje izvještaje o zatočeničkim logorima u zapadnoj Bosni dobio Pulitzerovu nagradu, otkrio je ta mjesta prije djelatnika američkih obavještajnih službi, njihovih satelita i špijunskih aviona. Nema sumnje da je u obilju materijala koji je američka obavještajna zajednica svakodnevno primala iz Bosne, bilo dovoljno dokaza o postojanju logora, ali baš kao i u slučaju Strebrenice, nije bilo instrukcije da se oni traže, kaže Gutman: "Obavještajna zajednica u Americi raspolaže ogromnim tehničkim i tehnološkim potencijalima, međutim ako nema političkih uputa kojima se nalaže njihovo korištenje za vrlo određenu namjenu, nitko se baš posebno ne trudi istraživati gomilu različitih podataka koji neprestano pristižu iz svih krajeva svijeta. No, u osnovi, tvrdnja o materijalu iz BiH je točna. Jednom prilikom mi je rečeno kako je postojalo mnogo podataka, ali da nije bilo instrukcija po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo je, dakle, puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i žrtvama, samo oni kroz čije je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za uništenje. Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni, možda negdje kod Bijeljine ili kod Prijedora, ali kad svakodnevno primate milione satelitskih fotografija, mora vam biti vrlo precizno rečeno na šta da obratite pažnju, šta da na njima tražite. Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu grafičku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti."

SrebrenicaČak i kada djeluju po vrlo jasnim političkim uputama, obavještajne službe samo doprinose jasnijim političkim izborima koji stoje pred njihovim vladama. Sada se zna da je u rano ljeto 1992. godine, po nalogu administacije predsjednika Georgea Busha (starijeg), američka Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA), na temelju satelitskih i avionskih snimaka, procijenila da su položaji srpskog topništva oko Sarajeva potpuno nezaštićeni od udara iz zraka i da bi američki avioni za jedan dan mogli uništiti 95 posto tog oruđa. Kako je kasnije posvjedočio, u to vrijeme, državni podtajnik Thomas M.T. Niles, odluka administracije predsjednika Busha da ne naredi zračne udare kojima bi se još u ljeto 1992. godine razbila opsada Sarajeva, temeljena je na procjeni Bijele kuće da "neutralizacija topova oko Sarajeva ne znači nužno da ljudi koji su ih tu postavili neće ponovo na njihovo mjesto dovući i postaviti nove".
Nema sumnje da su i u rano ljeto 1995. godine obavještajne službe većine zainteresiranih zemalja, pa i vlade u Sarajevu, imale naznake o predstojećem napadu vojske bosanskih Srba na Srebrenicu, kao što nema ni sumnje da su o tome izvijestile svoje političke nalogodavce. Većina je analiza, međutim, sugerirala da Srbi vjerovatno neće ući u grad.
Tako su početkom jula svi politički centri involvirani u bosanki rat odlučili čekati i prepustiti da se događaji oko Srebrenice odvijaju svojim tokom. Problem je nastao kada je postalo jasno da taj tok isključivo određuju akcije vojske bosanskih Srba.
Jedno od središnjih pitanja koje je potaklo ovo istraživanje - da li su zapadne obavještajne službe propustile upozoriti na moguću tragediju Srebrenice? - na njegovom se kraju više ne čini ni važnim, ni umjesnim. Cjelokupno iskustvo bosanskog rata ukazuje na to da ni najbolja obavještajna analiza, čak ni ona koja bi predvidjela masakre hiljada bošnjačkih civila, ne bi promijenila sudbinu Srebrenice i njezinih stanovnika. Umjesnijom se čini ocjena jednog veterana CIA-e, koji je, nedugo nakon pada Srebrenice, kazao:
"Vladi koja želi nešto poduzeti i najmanji će dokaz poslužiti kao poticaj za akciju. Vladu koja ne želi djelovati, neće pokrenuti ni najbriljantnija obavještajna analiza".
Srebrenica i njezinih skoro 8.000 pogubljenih muškaraca, tako su na neki način, kao u ostalom i cijela Bosna, postali kolateralnom štetom konfuzije koja je vladala u posthladnoratovskom svijetu. Baš kao što je oblast Darfur u Sudanu danas usputna šteta novog svijeta u kojem živimo nakon 11. septembra 2001. godine.
Vlado Azinović
Prag, 19. juna 2005.

Uvod

Održavanje protuteže Sovjetskom Savezu, više od 40 godina bila je ideja vodilja i glavni prioritet američke vanjske politike za čije su ostvarenje ulagani ogromni napori i sredstva.
Kada se krajem '80-ih i početkom '90-ih raspao Istočni blok, a nedugo zatim i Sovjetski Savez, Amerika je iznenada ostala bez glavnog neprijatelja, a njezina vanjska politika bez glavnog cilja i ponovo suočena s pitanjem: kako se demokracija ponaša kao svjetska sila. Treba li se posvetiti samoj sebi i “drugima služiti jedino kao svijetli primjer” (Daniel Webster) ili bi trebala “cijeli svijet učiniti sigurnim za širenje demokracije” (Woodrow Wilson), makar i uz vlastite žrtve?
Kako odrediti američki nacionalni interes u posthladnoratovskom svijetu u kojem više nije bilo neposredne opasnosti od globalnog sukoba i kako odrediti granice do kojih je Amerika spremna ići u obranu tog interesa.
Rasprava o tim pitanjima u Sjedinjenim je Državama trajala sve donedavno, a dubinu nesuglasica, početkom i sredinom 90-ih, kao malo koji drugi primjer, pokazao je odnos vlasti u Washingtonu prema raspadu Jugoslavije i posebno, prema ratu u Bosni i Hercegovini.
Kroz svjedočenja ljudi koji su kreirali i provodili američku politiku prema tom području, ova serija pokušava objasniti neke od važnijih epizoda iz tog razdoblja.

1-Bushova administracija i raspad Jugoslavije

Američka politika prema bivšoj Jugoslaviji više od četiri desetljeća je bila konstantna. Washington je podržao Tita u završnim godinama Drugog svjetskog rata, unatoč njegovoj neprikrivenoj želji da Jugoslaviju pretvori u komunističku zemlju, jer su njegovi partizani vezivali njemačke divizije na Balkanu dok se pripremala saveznička invazija Francuske. U vrijeme hladnoga rata, Amerika desetljećima je podržavala nezavisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, kao protuteže sovjetskom bloku. Dva događaja iz temelja su mijenjaju kontekst u kojem je Washington formulira svoju politiku prema Jugoslaviji. Prvi je Titova smrt 1980. i početak borbe za njegovo naslijeđe, a drugi kraj hladnog rata 1989. i raspad sovjetskog bloka. Tako Jugoslavija relativno brzo gubi važno mjesto u održanju hladnoratovske ravnoteže između Istoka i Zapada. Jedinstvo i teritorijalni integritat zemlje više nisu bili ključni za američke sigurnosne interese, kaže Louis Sell, američki diplomat s više od dvadeset godina iskustva na području bivše Jugoslavije:

Louis Sell"Tokom hladnoga rata, Jugoslavija je imala neku vrstu privilegiranog položaja između Istoka i Zapada. Bila je to komunistička država, ali ipak s umjerenim čelništvom i nezavisna od Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države su svojom politikom željele ohrabriti takav položaj Jugoslavije i ona je u tom razdoblju zapravo kotirala puno bolje nego li je objektivno zasluživala. Bila je jedna od čelnica Pokreta nesvrstanih i članica gotovo svakog značajnijeg međunarodnog foruma ili institucije. Sa završetkom hladnog rata Jugoslavija je izgubila takav poseban položaj i istodobno razvila vlastite unutrašnje probleme. Tada je prestala pošteda od američkih kritika, pogotovo u vezi s razvojem prilika na Kosovu. Sjedinjene Države su počele kritizirati stanje ljudskih prava u Jugoslaviji na način na koji to do tada nisu nikada činile. Dakle, s jedne strane, američka pažnja se još donekle održavala zbog negativnih pojava koje su jačale u Jugoslaviji, ali s druge strane, američki vanjskopolitički prioriteti su nalagali preusmjeravanje stvarnog interesa na okončanje hladnog rata, pad Berlinskog zida i slom Varšavskog pakta. Politički čelnici u Washingtonu su razumljivo bili potpuno zaokupljeni tim događajima, a ne Jugoslavijom koja je klizila prema ratu. Ta je nesretna kombinacija okolnosti praktično navela američku politiku da se prestane baviti Jugoslavijom u vrijeme kada je zapravo postalo neophodno da joj se dodatno posveti."
Američki odnos prema Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata, ali i nakon njega, bio je određen isključivo političkim i geostrateškim pragmatizmom, mišljenje je Ive Daaldera, u to vrijeme direktora Evropskog odjela u vladinom Vijeću za nacionalnu sigurnost.

Ivo Daalder"Za vrijeme hladnoga rata Jugoslavija je bila važna za Ameriku utoliko što nije bila dijelom Sovjetskog bloka. Sjedinjenim Državama je bilo stalo da se takav status održi i nije ih pretjerano zanimalo niti brinulo ono što se događalo unutar te zemlje, sve dok u njoj nije bilo sovjetskog vojnog ili političkog prisustva koje bi predstavljalo opasnost za NATO i Zapad. Međutim, kada je 1989. hladni rat okončan i kada je nestao međunarodni sistem koji je bio zasnovan na blokovskoj podjeli svijeta, sa američkog je stanovišta nestala strateška važnost Jugoslavije. Washingtonu je ta zemlja naprosto nestala iz vidokruga."
Procesi koji su prijetili da potresu zemlju, nisu ipak mogli proći neopaženo. Američki obavještajni sistem, koji je desetljećima pomno registrirao sve zanimljive pojave u Jugoslaviji, još uvijek je bio na mjestu i funkcionirao je.
Središnja obavještajna agencija, Pentagon i State Department godinama su proučavali mogući raspad Jugoslavije i ulogu Sovjetskog Saveza u njegovom poticanju. U tim se krugovima uvijek računalo da će se Jugoslavija jednom raspasti i da će raspad biti bolan. Razmatrane su samo različite okolnosti koje bi ga mogle uzrokovati.
Američka ambasada u Beogradu također je analizirala stanje u zemlji, potvrđuje Louis Sell, tada jedan od njezinih službenika:
"Nitko tko je znao bilo što o Jugoslaviji, nije bio iznenađen činjenicom da se zemlja suočava s ozbiljnim problemima. Najmanje godinu pred konačni raspad bilo je jasno da Jugoslavija, osim ako se nešto ne uradi da se to spriječi, vjerojatno ide prema građanskom ratu. O događajima u to vrijeme izvještavali su novinari, izvještavala je američka, pa i druge ambasade. Znate, Američka obavještajna zajednica je ponekad znala pogriješiti u svojim procjenama, ali što se Jugoslavije tiče bila je potpuno u pravu. Nekih šest mjeseci pred izbijanje rata, objavila je izvještaj u kojem se predviđa potpuni raspad zemlje. Dakle, bilo je prilično jasno što se sprema."
Jedan od rijetkih koji krajem 80-ih još nije mogao ili nije htio vidjeti što se to u Jugoslaviji sprema bio je tadašnji ambasador u Beogradu John Scanlan. Odbacivao je upozorenja svojih pomoćnika koji su prepoznali opasnost u navodnim reformama što ih je najavljivao i provodio Slobodan Milošević. Scanlan je tvrdio da je Milošević reformator i da je njegova pojava pozitivna za razvoj političkih prilika u Jugoslaviji. Izvještaji koje je ambasador slao u Washington nisu odražavali zabrinutost njegovih savjetnika ali često su izazivali podsmijeh analitičara u State Departmentu i pojačavali dojam o njegovoj izrazitoj naklonjenosti Miloševiću. Louis Sell tvrdi da se radi o krivoj procjeni:
"John je, kao i većina nas, bio jedan od onih koji je stekao dosta iskustva radeći u Jugoslaviji i koji je, na neki način, zbilja volio tu zemlju. Bio joj je jako naklonjen, kao svi mi. Kao i ja. To je bilo ugodno mjesto za život. Ne mislim idealizirati, jer se zemlja suočavala s ozbiljnim problemima, ali je i na svoj način pokušavala izaći s njima na kraj. Što se Scanlana tiče, mislim da on jednostavno nije želio vidjeti ono što se spremalo. Čini mi se da je najpošetnije reći, John Scanlan je vjerovao Miloševiću znatno duže nego li je trebao."
Dojmovi što su ih godinama stjecali diplomati u američkoj ambasadi u Beogradu, značajno su utjecali na rane procjene o stanju u Jugoslaviji i posebno o ulozi njezine vojske. Sjedinjene Države su, u različitim razdobljima hladnog rata, dostavile stotinama miliona dolara vrijednu vojnu pomoć Jugoslaviji. U ranim 50-im, NATO i JNA su razrađivali zajedničke planove za obranu Ljubljanske kotline i doline Vardara u slučaju sovjetskog prodora prema Austriji i Italiji, odnosno Grčkoj i Turskoj, a Tito je u više navrata uvjeravao američke i britanske čelnike kako bi, u slučaju općeg rata, Jugoslavija stala na stranu NATO-a. U Washingtonu se zato na jugoslavensku vojsku desetljećima gledalo kao na važan oslonac otpora sovjetskom utjecaju u regiji. Međutim, tako formirani dojmovi krajem 80-ih i početkom 90-ih više nisu važili, kaže američki diplomat Ron Nietzke:

Lawrence Eagleburger"Ključni ljudi koji su bili na najvažnijim položajima u administraciji predsjednika Busha (starijeg) imali su diplomatsko iskustvo iz Jugoslavije - Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, Lawrence Eagleburger, zamjenik državnog tajnika i kasnije državni tajnik, i Thomas Niles, njegov pomoćnik - svi su radili u ambasadi u Beogradu. Vjerujem da su zbog dojmova što su ih ponijeli iz Beograda i Srbije bili duboko impresionirani povijesnim mitovima o srpskom herojstvu i partizanima, te pričama o veličini i snazi jugoslavenske vojske tokom hladnog rata. Mislim, konstantno su precjenjivali snagu, sposobnost i ulogu Jugoslavenske narodne armije. To je ozbiljno utjecalo na njihove procjene i znatno osnažilo otpor odlučnijem američkom udjelu u pokšaju da se zaustavi nadolazeće nasilje.
Početkom 90-ih u krugovima američke vlade postojala je zabrinutost da bi raspad Jugoslavije mogao izazvati rat i nasilje, osobito u Bosni. No, koliko god da je s humanitarnog stanovišta takav ishod bio neprihvatljiv, u Washingtonu je procijenjeno da on ne predstavlja prijetnju temeljnim američkim interesima i da ne zavređuje značajniji angažman. Tako je u administraciji predsjednika Busha prevladalao opredjeljenje da se vodstvo u diplomatskim naporima u Jugoslaviji prepusti Evropi, kaže tadašnji američki državni tajnik James Baker:

James Baker"Problem Jugoslavije nije dovodio u pitanje bilo kakve vitalne sigurnosne interese Sjedinjenih Država. Zaljevski rat, raspad Sovjetskog saveza, Madridska mirovna konferencija i sve ostalo u čemu je Amerika bila angažirana i imala vodeću ulogu, bilo je daleko važnije za nacionalne interese Sjedinjenih Država nego li je to bio još jedan sukob na Balkanu. I to vam je tako! Osim toga, tadašnja Evropska zajednica je željela preuzeti vodstvo u posredničkim naporima koji se poduzimaju u području koje je smatrala svojim predvorjem. Evropljani su htjeli voditi i mi smo im vrlo spremno prepustili vodstvo, iako s njim baš i nisu puno postigli."
No, upravo u to vrijeme, kada se Amerika odricala značajnije uloge u rastućoj jugoslavenskoj krizi, njezin je udio bio najpotrebniji jer je samo autoritet što su ga Sjedinjene Države uživale na tom prostoru mogao presudno utjecati na daljni tok krize. Međutim, za takvo što u Washingtonu nije bilo želje, kaze Louis Sell:
"Američki problem u vezi s Jugoslavijom nije ležao u nepoznavanju prilika u toj zemlji - bilo je jasno što se u njoj događa - nego u nedostataku volje da se nešto učini. Više od godinu dana prije izbijanja rata, ambasador Warren Zimmermann molio je državnog tajnika Jamesa Bakera da posjeti Jugoslaviju, da se uključi u rješavanje jugoslavenskih problema. No, kao što sam kazao, pažnja tako visokih centara vlasti bila je usmjerena na druga područja."
Iako nevoljko, James Baker je, u junu 1991., došao ipak u jednodnevni posjet Beogradu, tokom kojega je održao jedanaest sastanaka s čelnicima republičkih i federalne vlasti.
"Vidjeli smo da se situacija ubrzano pogoršava, i činilo nam se da je takav posjet najmanje što smo mogli učiniti. Osim toga, 32 države članice tadašnje Konferencije za evropsku sigurnost i suradnju (CESC, danas OSCE) zamolile su nas da u Beogradu, čelnicima svih republika i savezne vlade, poručimo kako se od njih traži da poštuju obaveze koje je Jugoslavija preuzela Helsinškim sporazumima i da, ako se već namjeravaju razdvojiti, to učine pregovorima i miroljubivo, a ne upotrebom sile. Svima sam jasno prenio tu poruku, ali nisam bio toliko naivan da bih vjerovao kako su naši razgovori u Beogradu znatnije promijenili situaciju. To sam prenio u svom telegramu predsjedniku Sjedinjenih Država," prisjeća se bivši američki državi tajnik James Baker.
Američki diplomati, koji su prisustvovali tim razgovorima, tvrde da su Bakerovi jugoslavenski sugovornici protumačili njegove riječi onako kako im je odgovaralo. Vojni vrh je čuo samo dio o očuvanju cjelovitosti, Hrvati i Slovenci onaj o demokratizaciji. Rat u Sloveniji počeo je za manje od sedam dana nakon tog razgovora. Baker danas odbija bilo kakvu mogućnost da je njegova poruka o potrebi očuvanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije dala zeleno svjetlo za intervenciju JNA u Sloveniji:
"To je najobičnije sranje! Čisto sranje! To vam ja kažem i možete me slobodno citirati! Sjedinjene Države su podržavale teritorijalni integritet Jugoslavije, baš kao i 32 zemlje članice CESC-a To je bila politika koju sam poslan da prenesem u Beograd . Podržavamo teritorijalni integritet Jugoslavije, osim ako zemlja ne želi mirni raspad, bez upotrebe sile. Ta se politika nije mijenjala sve dok Evropska zajednica, na poticaj Njemačke, Austrije i drugih, nije počela inzistirati na priznavanju Slovenije i Hrvatske."
Ako je Bakerov susret s republičkim i saveznim čelnicima utjecao na njihove procjene o mogućem odnosu Amerike prema jugoslavenskoj krizi, na državnog tajnika on nije ostavio dublji dojam. Nista što bi čuo u Beogradu u tom trenutku, više nije moglo promijeniti stav administracije, kaže Ron Neitzke:

Brent Scowcroft"George Bush (stariji) već je na početku jugoslavenske krize donio odluku koju je najbolje odrazila izjava Jamesa Bakera koji je kazao kako ‘u toj borbi Amerika nema svoga psa’. Bush i Baker su od početka bili odlučni ne dopustiti da Sjedinjene Države budu ozbiljnije uvučene u krizu. Scowcroft, Eagleburger i Niles su bili zabrinuti zbog razvoja situacije, ali nisu nikada postali dovoljno zabrinuti da bi odlučili riskirati svoj posao i karijeru, te se suprotstaviti Bushu i Bakeru i zatražiti da se nešto poduzme."
Nezainteresiranost, krive procjene i nerazumijevanje onoga što se događalo u Jugoslaviji, obilježili su ranu američku politiku prema raspadu te zemlje, kaže prvi američki ambasador u Bosni i Hercegovini Victor Jackovich:

Victor Jackovich"Washington je bio za održavanje stare jugoslavenske federacije, ali na osnovi demokracije, a ne diktarure. Mi smo očekivali da će sve te reforme ekonomskog i političkog karaktera doći na jednom valu kakav je obuzeo i druge zemlje Istočne Evrope. Čak smo mislili da će Jugoslavija, kao najliberalnija socijalistička zemlja u ‘70-im i ‘80-im godinama, imati najjace reformske procese. Međutim, to se nije dogodilo. Naša je politika tada bila temeljena na očuvanju jugoslavenske federacije. Mislim da problem u toj zemlji nije bilo to što je možda bilo previše nacionalizma, nego što je bilo premalo demokracije. Ljudi u Washingtonu nisu vjerovali u snagu pokreta koji su se javljali u to vrijeme, kao što je to bio HDZ u Hrvatskoj ili pokret za nezavisnost u Sloveniji, odnosno Izetbegovićeva vlada u Bosni. U Washingtonu se vjerovalo da su ti pokreti krhki jer ne vladaju posvuda na svom teritoriju, i zato se nije moglo ispravno predvidjeti što će se dogoditi. Dugo je trajala debata o tome, na primjer, hoćemo li uopće priznati Bosnu i Hercegovinu. Tek kad se u Washingtonu spoznala snaga tih pokreta i kad se shvatilo da oni zbilja predstavljaju volju naroda, da su stvoreni na demokratskom principu i kad su se vidjele suštinske promjene koje su se paralelno s time odvijale u starim jugoslavenskim institucijama, onda se počela, ali opet vrlo sporo, pružati pomoć ovim pokretima i priznavati ih."

2-Bushova administracija i ratni zločini u BiH

Još vrlo rano u jugoslavenskoj krizi, administracija predsjednika Busha, procijenila je da njome nije ugrožen nijedan vitalni američki interes i s toga čvrsto odlučila držati se po strani, te posredničke napore prepustiti Evropljanima. Ništa što se događalo u Bosni, pa ni masovno protjerivanje stanovništva, zatočenički logori i opsade gradova nisu mogli promijeniti tu odluku.
Administracija je isprava tvrdila kako nema informacije o tome što se događa, a kada su priče o zločinima i etničkom čišćenju doprle u javnost, objavila je kako sve strane u sukobu snose jednaku krivnju, kaže Ron Neitzke, u to vrijeme zamjenik američkog ambasadora u Zagrebu: 
"Kada je izbio rat u Bosni, tehnički ga je pokrivala naša ambasada u Beogradu koja je znatno ograničavala putovanje u tu zemlju, pa smo o onome što se tamo događalo doznavali kroz telefonske kontakte, dok je to bilo moguće. No, što je rat više odmicao i mi smo u Zagrebu, sve više počeli dolaziti u dodir s izbjeglicama iz Bosne. Obim i jednostranost nasilja kojem su bili izloženi ti ljudi, postajali su sve jasniji. No, administracija u Washingtonu je nastavila prikazivati te događaje kao posljedicu visestoljetne međuetničke mržnje, zbog čega se nijedna od strana nije mogla optužiti da snosi veću krivnju. Ono što smo vidjeli na terenu, o čemu smo izvještavali, i ono što je administracija o tome govorila američkoj javnosti, bilo je potpuno oprečno i izuzetno teško za razumjeti."
Dok se u ljeto 1992. svijet užasavao gledajući slike opsjednutog Sarajeva, u ostatku Bosne i bez neželjenih svjedoka, ta je zemlja ostajala bez dijela svog stanovništva. Nestajali su ljudi, ali i tragovi njihovog ranijeg postojanja, kaže Roger Cohen, ratni izvještač New York Timesa iz Bosne:

Roger Cohen"Vrlo ozbiljni analitičari tvrdili su svojevremeno kako su opsada Sarajeva i neprestano bombardiranje glavnoga grada, propagandno i strategijski gledano, bili najveći srpski promašaj jer su okrenuli cjelokupnu svjetsku javnost protiv bosanskih Srba, a zauzvrat im nisu ništa donijeli. Ta ocjena dijelom stoji, no s druge strane, fokusiranje svijeta na opsadu Sarajeva skrenulo je pažnju sa suštine srpskog vojnog napora u Bosni, a to je bilo stvaranje etnički čistog područja na prostoru koji je zapremao gotovo 70 posto državnog teritorija - od Sanskog Mosta, preko Prijedora i Zvornika i dalje do Vlasenice i Trebinja. To je bila žestoka i bespoštedna kampanja koja je provođena u vrijeme kada se svijet užasavao nad opsadom i granatiranjem Sarajeva, kada je patnja tog grada i njegovih stanovnika bila simbol stradanja cijele Bosne. Pokazalo se, međutim, da su opsada i granatiranje Sarajeva imali za cilj odvući pažnju s onoga što se u toj fazi rata događalo u drugim dijelovima Bosne."
Odnos administracije predsjednika Busha prema onome što se događalo u Bosni i Hercegovini u ljeto 1992. mogao bi se nazvati kombinacijom namjerne nezainteresiranosti i svjesne ravnodušnosti. Izvještaji o strahotama koje su se tamo događale ipak su stizale u Washington, a nisu mogli promijeniti čvrstu odluku da se Amerika neće umiješati u bosanski rat, kaže Ron Neitzke:

Bošnjaci pred pogubljenje"Kada se govori o saznanjima koja je Washington imao o zločinima u Bosni, važno se prisjetiti kako je Jugoslavija postala nekom vrstom opsesije američke politike u doba hladnoga rata. To potvrđuje i obim sredstva koja su bila uložena u tu zemlju, kontakti koji su uspostavljeni, ali i značajne ljudske i tehničke pretpostavke za prikupljanje informacija. Imajući to u vidu, nema sumnje da je bilo mnogo dokaza koji su stizali u Washington i u druge zapadne prijestolnice o tome što se zbiva u Bosni. Nije potpuno jasno do koje su mjere te vlade i posebno američka, bile voljne objediniti sve detalje i još u ranoj fazi formirati razumnu procjenu o prirodi i obimu zločina. Jasno je da su Bushova administracija i State Department osjecali nelagodu prema onome što su znali i jasno je da nisu poduzeli sve što su mogli kako bi doznali više o onome što se događalo. No, isto tako, nema sumnje da su znali sasvim dovoljno da bi stekli potpunu sliku."
Svoju uzdržanost službeni je Washington često opravdavao nedostatkom informacija iz Bosne. Njih je, međutim, bilo dovoljno, ali izostala je službena preporuka da se u njima prepozna ono o čemu su svjedočile, kaže Roy Gutman, koji je za svoje izvještaje o zatočeničkim logorima u zapadnoj Bosni dobio Pulitzerovu nagradu:

Roy Gutman"Obavještajna zajednica u Americi raspolaže ogromnim tehničkim i tehnološkim potencijalima, međutim, ako nema političkih uputa kojima se nalaže njihovo korištenje za vrlo određenu namjenu, nitko se baš posebno ne trudi istraživati obilje različitih podataka koji neprestano pristižu iz svih krajeva svijeta. Tako je bilo i s materijalom iz Bosne. Jednom prilikom mi je rečeno kako je obavještajna zajednica primala mnogo podataka, a nije imala instrukcije po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo je dakle puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i žrtvama dok oni kroz čije je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za uništenje. Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni sa zatočenicima, možda negdje kod Bijeljine ili kod Prijedora, ali kad svakodnevno primate milione satelitskih fotografija, mora vam biti vrlo precizno rečeno na što da obratite pažnju, što da na njima tražite. Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu grafičku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti. Upravo na tom mjestu u ovu priču uskaču novinari. Po prirodi svoga posla, mi nastojimo utvrditi što se zbilja dešava i ta saznanja nastojimo predstaviti u širem kontekstu, tako da javnost može shvatiti smisao događaja o kojima izvještavamo."
Pet mjeseci nakon početka bosanskoga rata, upravo zahvaljujući novinarima poput Roya Gutmana, Johna Burnsa, Rogera Cohena i Eda Vulliamya, spoznaja o onome što se događa u Bosni, prvi je put počela rasti i u američkoj javnosti, kaže Ron Neitzke:

Trnopolje logoraši
"Najvažniji ikad napisan novinarski izvještaj o onome što se događa u BiH, bila je priča ‘Logori smrti’ koju je Roy Gutman objavio u Newsdayu, u prvoj sedmici augusta 1992. Koristeći vrlo jake izraze i termine koji su poznati iz ranijih opisa holokausta i onoga što su tada činili nacisti, ta je priča prvi put otkrila što se zbilja događa u toj zemlji. Nedugo za tim, stigli su televizijski snimci na kojima su se, iza ograde od bodljikave žice, vidjeli teško izgladnjeli logoraši. Te su slike uzrokovale pravi potres u Washingtonu i u administraciji stvorile uvjerenje o tome kako se mora preuzeti kontrola nad situacijom. Trebalo je ublažiti udar medijskih izvještaja i utjecati na oblikovanje slike koja je u javnosti formirana o onome što se događalo u Bosni. Dužnosnici Bushove administracije su znali da će u protivnom biti prisiljeni učiniti nešto što nisu željeli. Zato je službeni Washington počeo pojačano prikazivati bosanski rat kao sukob bez jasnih krivaca, bez dobrih i loših i bez ikakve sličnosti s holokaustom. Ukratko, kao sukob za čije rješenje Sjedinjene Države mogu učiniti vrlo malo sve dok se, kako je zlobno kazao Larry Eagleburger, ‘tamošnji narodi ne umore od međusobnog ubijanja’. Dakle, jasno je da je administracija već tada točno znala, i više nego je htjela, o tome što se događa u Bosni i Hercegovini. No, isto je tako znala i bila zbog toga nasmrt uplašena, da u slučaju da to dozna i američka javnost, možda biti prisiljena vojno intervenirati. To je bila posljednja stvar koju bi Washington tada mogao poželiti."
Prvi Gutmanov izvještaj o logorima izazvao je pometnju u State Departmentu, čiji su dužnosnici, gotovo istodobno, javno priznavali i poricali tvrdnje objavljene u Newsdayu.
"Netko je u State Departmentu čuo kada sam govorio za radio nakon što je bio objavljen moj tekst o bosanskim logorima. Na osnovi tog intervjua sljedećeg su dana bile pripremljene instrukcije za istup glasnogovornika State Departmenta.

Richard BaucherTako je Richard Baucher izašao pred novinare i prvi put od početka bosanskoga rata kazao: ‘Da, raspolažemo informacijama koje ukazuju na to da širom Bosne i Hercegovine postoje koncentracioni logori’. I zbilja, u to su vrijeme iz američke ambasade u Beogradu u State Department stizale informacije koje su upućivale na takav zaključak. Međutim, Baucherov je istup razjario novinare i dio javnosti i nametnuo vrlo jednostavno pitanje: ‘Ako Sjedinjene Države - jedina svjetska supersila - zbilja raspolažu takvim informacijama, zašto ih kriju, zašto ih ne objave i ne učine dostupnim?!’ State Department je bio zatečen a i zabrinut silinom reakcije, pa je samo dva dana kasnije, pred uznemirenim članovima Kongresa, državni podtajnik Thomas Niles izjavio kako su informacije koje je iznio glasnogovornik Baucher bile netočne i kako zapravo ne može potvrditi navode o logorima u Bosni," kaže Gutman.
Ovakav istup koji je ličio na pokušaj prikrivanja stvarnog stanja, dodatno je uznemirio dio kongresmena koji su zahtijevali pojašnjenja, a od Središnje obavještajne agencije (CIA) i od administracije da provedu istragu. Međutim, najvažnije stvari su se počele događati u nevladinim krugovima. Odjednom su skupine građana, vjerske udruge, organizacije za zaštitu ljudskih prava i drugi, počeli pitati: "Tko ovdje laže?", kaže Roy Gutman:

Trnopolje logoraši
"Sredinom augusta 1992., Lawrence Eagleberger, koji je u to vrijeme bio vršitelj dužnosti državnog tajnika, izvijestio je Kongres kako na osnovi službene istrage koju je provela CIA, nije moguće pouzdano tvrditi da se u BiH događaju masovna i sistematska kršenja ljudskih prava. U tom se izvještaju tvrdilo da postoje pojedinačni slučajevi ubojstava, ali da nema potvrde navoda o genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Eagleburger je objavio kako se, u najgorem slučaju, može kazati da u Bosni vladaju ‘neugodni uvjeti’. Bilo je to zbilja uznemirujuće svjedočenje jer uopće nije bilo utemeljeno na činjenicama. Ljudi koji su provodili tu istragu nisu nikada razgovarali ni sa jednim izbjeglicom. Što više, sve do septembra iste godine nisu poslali nekoga da razgovara s tim ljudima. Tek kada su neki službenici administracije otišli u Karlovac i sreli se s izbjeglicama iz BiH, u svojim izvještajima su opisali strahote o kojima su čuli i tako, zapravo, potvrdili već dva mjeseca stare novinske izvještaje."
Uzdržanost Washingtona prema Bosni nije nalagao samo politički pragmatizam. Izvještaji o masovnim progonima i pogubljenjima primani su s nevjericom, tvrdi Victor Jakovich, prvi američki ambasador u BiH:

Victor Jackovich"Mislim da ljudi u Washingtonu jednostavno nisu htjeli vjerovati u to. Nisu mogli povjerovati da je u Evropi u 20. stoljeću takvo što moguće. Naša je nada bila da će se stvari u Jugoslaviji razvijati malo drugačije. Postojala je nada da će u Jugoslaviji prevladati razum i da će biti moguće postići nekakav sporazum. Kad su počeli stizati izvještaji o kojima govorite, oni su naprosto bili primani sa sumnjom, pa i dubokom nevjericom. Osim toga, ti su izvještaji stizali s ratnog područja, u okolnostima kada ih je bilo teško provjeriti i kada se nije znalo da li su oni točni ili ne. No, čelnici administacije predsjednika Busha su se brzo uvjerili da je to ne samo moguće nego i da se događa. Naravno, u Americi u kreiranju vanjske politike ne sudjeluje samo vlada. Svoj upliv imaju Kongres, mediji, nevladine organizacije i javnost općenito. Dakle svi sudjeluju u raspravi o američkoj vanjskoj politici. Kad su se pojavili tekstovi Roya Gutmana, pa i drugih, o događajima u Bosni i Hercegovini, sve je to skupa stvorilo određeni pritisak na administraciju da nešto poduzme u vezi s Bosnom."
Taj je pritisak naveo vladu predsjednika Busha da pred kraj mandata, kroz objavu, tada vršitelja dužnosti državnog tajnika Lawrencea Eagleburgera, prizna obim zločina u Bosni i imenuje krivce za tragediju u toj zemlji. Iako se čini kako predstavlja otklon od dotadašnjeg stava prema bosanskome ratu, ta objava potvrđuje da je način na koji je administracija prikazivala sukob u osnovi ostao isti, kaže Ron Neitzke:
"Eagleburger je u tom izvještaju kazao: ‘Znamo tko su krivci, znamo što se dogodilo!’ Ta je objava naravno došla nakon što je George Bush (stariji) neočekivano izgubio izbore i nakon što je u Washington pristiglo obilje izvještaja s terena. Osim toga, u oktobru su iz srpskih logora oslobođeni prvi zatočenici i njihova detaljna svjedočenja o tome što se sve tamo događalo dospjela su u svjetski tisak. Više nije bilo sumnje da to jesu bili logori smrti. Mislim da je ta spoznaja konačno doprla do Eagleburgera i drugih u administraciji. Tako je, u decembru 1992., na jednoj međunarodnoj konferenciji u Švicarskoj, Eagleburger konačno izašao u javnost i imenovao krivce. No, čak i u toj prigodi, održavala se stalna težnja ka uspostavi vještačke ravnoteže u određivanju krivnje. Sjećam se da sam u ambasadi u Zagrebu, neposredno pred održavanje te konferencije, primio hitan i gotovo unezvijeren poziv jednog od Eagleburgerovih suradnika koji je tražio da mu dam imena nekih Hrvata koje bi, radi ravnoteže, mogao uključiti u ovu objavu. Dakle, sve do samog kraja te administracije još je uvijek postojala odlučnost da se sve predstavi kao posljedica kolektivne odgovornosti, umjesto da se odrede pravi krivci."

3-Clintonova administracija i Bosna: Problem iz pakla

Tokom predizborne kampanje 1992., tada guverner Bill Clinton, tvrdio je kako su široka kampanja etničkog čišćenja u Bosni i zločini protiv čovječnosti o kojima je stizalo sve više svjedočanstva, neprihvatljivi za Evropu na kraju 20-og stoljeća. Zločini kakvi nisu viđeni od Drugoga svjetskoga rata ne mogu se tolerirati u posthladnoratovskoj Evropi, tvrdio je kandidat Clinton i objavio kako bi on vojnom intervencijom spriječio nastavak sukoba. Međutim, kada je postao predsjednik, Bill Clinton je vrlo brzo shvatio da bi intervencija u ovom slučaju neizostavno nalagala upotrebu američkih kopnenih snaga. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što su to tražili američki saveznici u NATO-u čiji su vojnici već bili raspoređeni u Bosni, u sastavu mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, kaže Ivo Daalder, voditelj Odjela za Evropu u Clintonovom Vijeću za nacionalnu sigurnost:

William J. Clinton"Predsjednik se suočio s jednostavnim izborom: ili se upustiti u ratni sukob, moguće i većih razmjera, uz američke vojnike na terenu i uz moguće žrtve; ili posvetiti pažnju onome zbog čega je bio izabran za predsjednika - obnovi američke ekonomije. Odlučio je, barem privremeno, da američke kopnene snage neće biti poslane u Bosnu, osim u slučaju da sudjeluju u provedbi mirovnog sporazuma, na koji su prethodno pristale sve zaraćene strane. Kao posljedica te odluke u iduće dvije godine politika administracije predsjednika Clintona prema Bosni, osim u retorici, ostala je vrlo slična onoj administracije predsjednika Busha. To je u osnovi značilo da se, ako je neophodno, Evropljanima prepusti da u Bosni interveniraju i ginu, a da Sjedinjene Države ostanu po strani, riječima se obavežu na odlučniju ulogu, a da zapravo ne čine ništa."
Početni napori Clintonove administracije da formulira politiku koja bi mogla zaustaviti nasilje u Bosni, bili su blokirani iz jednostavnog razloga - nije se moglo naći dobro rješenje, kaže Anthony Lake, savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost:

Anthony Lake "Nema sumnje da nam je prvog trenutka kada smo kročili u Bijelu kuću bilo jasno da je rješenje bosanskoga rata najteži i možda najvažniji problem koji stoji pred administracijom. Bosna je postala glavna preokupacija američke vanjske politike i njezina najveća frustracija. Mislim da sam se već tokom prvog ili drugog vikenda u Bijeloj kući zatvorio u svoj ured kako mi nitko ne bi smetao i tražio da mi se donesu sve studije što ih je o Bosni napravila prethodna admnistracija. Vjerovao sam da je vrlo važno upoznati se s činjenicama i procjenama pripremljenim ranije. Skoro tri dana proveo sam čitajući obimnu dokumentaciju i tražeći nešto što su naši prethodnici možda previdjeli, nešto bi moglo osigurati brz i jednostavan završetak rata. Ništa nisam našao!"
Čelni ljudi administracije nekoliko su sedmica raspravljali o tome što učiniti u vezi sa Bosnom i kako nastupiti aktivnije i odlučnije. Sastanci su bili dugi i iscrpljujući. Jedan ih je sudionik nazvao "grupnom terapijom" ljudi frustriranih onim što se događalo u Bosni. Svima je bilo jasno da se u toj fazi rata, početkom 1993., u BiH ne mogu poslati američke kopnene snage. Čak ni najveći "bosanski jastrebovi" u Kongresu nisu tada bili za slanje američke vojske u Bosnu, kaže Anthony Lake:
"Činilo nam se da je za postizanje ograničenog cilja moguće iskoristiti naše zračne snage. Vjerovali smo da upotrebu te sile ne treba ograničiti samo na rješavanje akutnih kriza u Bosni, najčešće na zaštitu civila, nego je staviti u funkciju naših diplomatskih napora. Tako smo u proljeće 1993. formulirali politiku koja je, u osnovi, predviđala ukidanje embarga na uvoz oružja za BiH i pokretanje zračnih udara koji bi trebali zaštititi civilno stanovnisštvo na područjima pod kontrolom bosanskohercegovačke vlade dok njezina vojska ne dobije oružje i dok ne bude sposobna njime se braniti. Ta politika nazvana "lift and strike" bila je u skladu s predsjednikovim predizborim objavama o Bosni i njom smo pokušali ukloniti glavni problem naše bosanske politike - pitanje embarga. Bilo nam je jasno, i predsjednik je posebno na tome inzistirao, da uvođenje zabrane na izvoz oružja za BiH nije popravilo stanje, nego da ga je, zapravo, učinilo gorim jer je uskratilo Bosancima mogućnost da se sami brane. No, da smo odlučili samo podići embargo, Srbima bi se dao više nego dobar povod za nove napade. Zato smo htjeli istovremeno ukinuti zabranu na isporuke oružja i upotrijebiti zračnu silu za odvraćanje mogućih srpskih napada, sve dok vlada u Sarajevu ne ojača vlastite snage i uspostavi vojnu ravnotežu. Pokušali smo pridobiti evropske saveznike za ovu ideju, ali nismo uspjeli. Nisu htjeli ni čuti za takvu mogućnost."
Evropske vlade su bile zabrinute da bi jednostrana američka akcija u Bosni mogla dovesti u opasnost živote njihovih vojnika, raspoređenih u misiji Ujedinjenih naroda. Sve dok Amerikanci ne budu u Bosni dijelili isti rizik s Evropljanima, o prijedlogu iz Washingtona nije moglo biti rasprave, kaže Ivo Daalder:

Ivo Daalder"Glavni razlog zbog kojega je politika lift and strike propala, nije bila samo užasno loše izvedena diplomatska misija državnog tajnika Warrena Christophera – koji je otišao u Evropu potražiti ‘mišljenje’ saveznika, umjesto da im kaže da Amerika stoji iza te politike i da će je provesti bez obzira na to šta oni o njoj misle. Njegova je misija potpuno odudarala od tradicionalnog američkog nastupa u takvim prilikama, no i da nije, ne vjerujem da bi Evropljani, u maju 1993., bili spremni prihvatiti lift & strike. Glavni razlog leži u činjenici da evropski saveznici nisu mogli prihvatiti politiku koja bi nalagala da njihove snage i dalje ostanu na terenu u Bosni u vrijeme kada se podiže embargo na uvoz oružja u BiH i izvode zračni udari na srpske položaje. Evropljani su takvu postavku vidjeli kao dodatno podstrekavanje rata u čijem bi se središtu našli njihovi vojnici raspoređeni u sastavu UNPROFOR-a. Dakle, sve dok se nije mogao naći način da se snage Ujedinjenih naroda izmjeste iz Bosne prije ukidanja embarga i početka zračnih udara, Evropljani su bili protiv te politike. Dijelom i zato što bi u takvoj operaciji stradanju bili izloženi njihovi vojnici, a ne Amerikanci koji nisu imali svoje snage u Bosni. Dakle, politiku lift & strike od početka je bilo gotovo nemoguće prodati. Sve dok Sjedinjene Države nisu bile spremne podijeliti isti rizik s Evropljanima koji su imali snage na terenu, nijedna evropska vlada nije mogla prihvatiti politiku koja bi u praksi izložila njezine trupe dodatnoj opasnosti."
Prva konkretna strategija Clintonove administracije za okončanje bosanskoga rata bila je blokirana još u začetku. Odnos Evropljana bio je frustrirajući, dok su održanje savezništva i zdrav razum nalagali da se on uvaži, kaže Tony Lake:
"Morali smo uvažiti stav Evropljana. Da je naša vojska bila raspoređena u nekoj zemlji i da su naši saveznici tražili poduzimanje akcija kojima bi se ugrozila sigurnost američkih trupa, naš bi Kongres eksplodirao od bijesa. Dakle, ne možemo reći da je evropski odnos bio potpuno iracionalan, iako je njime blokirana politika kojom smo željeli pomaći stvari naprijed. U tom trenutku nije bilo načina da nagovorimo evropske vlade da podrže lift & strike. Negdje u augustu 1993. odletio sam tajno u Evropu i, nakon serije iscrpljujućih razgovora, uspio uvjeriti partnere da bi veća upotreba zračne sile mogla popraviti izglede za obranu zaštićenih područja i za odvraćanje srpskih napada, prije svega na civile u Sarajevu. Iako nismo uspjeli Evropljanima ‘prodati’ cijeli paket lift & strike, početkom 1994. odlučnijim smo mjerama primorali Srbe da povuku teško oružje iz okolice Sarajeva, a nešto kasnije i oko Goražda. Dijelom i kao posljedica toga, u većem dijelu te godine civilna su stradanja u Bosni ipak bila značajno manja."
Blokirana u praktično prvom pokušaju da presudno promijeni tok bosanskoga rata, administracija predsjednika Clintona ublažila je i ratobornu retoriku. Kad već nije mogao izvesti lift and strike, Washington je svoje opredjeljenje za očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine, pokušavao dodatno potvrditi diplomatskim putem. Tako se u opsjednutom Sarajevu pojavio prvi američki ambasador Victor Jackovich.
"Malo se zna, ali je istina, da prva američka ambasada u Bosni i Hercegovini nije bila otvorena u Sarajevu, nego 11. novembra 1993. godine u Beču. To je prvi put u povijesti američke diplomacije da smo otvorili jednu ambasadu na teritoriju treće zemlje. I to iz sigurnosnih razloga. Na taj način ja nisam imao normalnu ambasadu koja bi funkcionirala kao što je to uobičajeno. Imao sam skupinu ljudi oko sebe s kojom sam putovao po Bosni i Hercegovini. S lica mjesta smo slali u Washington razne izvještaje i procjene o tome što se dešava tamo i kako vidimo situaciju. Na temelju toga, administracija je počela formirati svoju prvu ozbiljnu politiku prema BiH. Pitate me, koje su bile moje prve instrukcije? Možda će vam zvučati malo predramatično, ali moj prvi cilj je bio da preživim. Jednostavno da preživim. Bilo je ratno stanje i mi smo bili izloženi tome kao i drugi ljudi. Ne u istoj mjeri, naravno, jer smo uvijek mogli pobjeći u Beč, dok obični ljudi tamo u Bosni to nisu mogli. Naravno, nikada ne mogu reći da sam bio izložen tim opasnostima na isti način kao i građani Sarajeva i drugih gradova, ali u to vrijeme mi nismo mogli znati što će biti ni s nama, ni s našom misijom," kaže ambasador Jackovich.
Administracija predsjednika Clintona nije uspjela formulirati djelotvornu bosansku politiku koja bi bila prihvatljiva saveznicima a isto tako nije bila spremna podržati napore tadašnjih međunarodnih pregovarača Cyrusea Vancea i Davida Owena. Britanski je lord vjerovao da će mirovni plan koji su predložili učiniti izlišnom svaku daljnju raspravu o potrebi vojne intervencije u Bosni:

Cyruse Vance"Preuzeo sam taj posao potpuno uvjeren da sve ključne zemlje, uključujući Sjedinjene Države i Veliku Britaniju, nisu vjerovale da je ovo bio problem čije se rješenje moglo postići vojnom akcijom. Ako smo željeli postići mir pregovorima, morali smo tri naroda u Bosni ponovo približiti i pokazati im kako da dijele vlast u zemlji koju je trebalo ponovo ujediniti. Naš je plan predviđao ne samo održanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine nego i brisanje posljedica etničkog čišćenja. Plan je možda bio pomalo idealističan jer je nastojao umanjiti teritorijalni posjed pobjedničke srpske vojske za 20-ak posto", kaže Lord Owen.




David OwenBosna je trebala ostati jedna država s deset oblasti – kantona, koji bi zadržali ovlasti u administraciji i policiji. Plan je omogućavao bosanskim Srbima da zadrže lokalnu vlast u više dijelova zemlje koje su prethodno osvojili i etnički očistili u ratu, dok raspored kantona bio bi takav da je onemogućavao fizičko spajanje srpskih oblasti u jednu državu. Washington, međutim, nije vjerovao da je Vance-Owenov plan ključ za rješenje bosanske krize, kaže ambasador Victor Jackovich:
"Ja sam bio američki predstavnik na tim pregovorima. Zapravo, točnije, bio sam promatrač za američku vladu na tim pregovorima s Vanceom i Owenom. Glavni voditelji mirovnih napora u to vrijeme bili su Ujedinjeni narodi i Evropska zajednica. Amerika nije bila u to uključena, izuzev posredno, kroz Ujedinjene narode.

Victor JackovichBio sam zajedno s Vanceom i Owenom u Ženevi, ne kao njihov partner, nego kao promatrač za američku vladu. Točno je da nismo podržavali prvi Vance-Owen plan. Pomalo je čudno sada, nakon Daytona, obrazložiti te razloge. Naime, mi smo tada vjerovali da Vance-Owen faktički znači podjelu Bosne i Hercegovine po etničkom principu. To je glavni razlog! Mi smo vjerovali da etnička podjela neće omogućiti da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država. Malo kad gledamo nazad, vidimo da taj plan i nije bio tako loš, ali, u tim okolnostima, nismo mogli dobro predvidjeti što će se dogoditi poslije toga", kaže ambasador Jackovich.
Vance-Owenov plan je u Washingtonu od početka smatran gubitničkim, kaze Ivo Daalder, u to vrijeme voditelj Odjela za Evropu u vladinom Vijeću za nacionalnu sigurnost:

Ivo Daalder "Administracija predsjednika Clintona nije nikada podržala Vance-Owenov mirovni plan, i to iz dva razloga. Pojavio se krajem 1992. i početkom 1993. kada je nova administracija tek preuzela vlast i još uvijek bila u procesu tranzicije. U to su vrijeme Clitonovi ljudi smatrali da se Vance-Owenovim planom nagrađuje etničko čišćenje jer se dijelovi Bosne iz kojih su prethodno protjerani nesrbi, daju na upravu srpskoj većini. U to je vrijeme takav ishod bosanskoga rata za administraciju u Washingtonu bio potpuno neprihvatljiv. Ona se ni na koji način nije željela uključuti u međunarodne pregovore čiji bi ishod potvrdio rezultate etničkog čišćenja. Podjednako važan bio je i drugi faktor, a to je rašireno uvjerenje u administraciji da je Vance-Owenov plan jednostavno neprovodiv. Vjerovalo se da se takav plan ne može provesti ni sa znatno većim međunarodnim angažmanom nego li je njime to bilo predviđeno. Za administraciju u Washingtonu, obavezivanje na provedbu Vance-Owenovog mirovnog plana, zapravo je značilo obavezivanje na pothvat koji je unaprijed osuđen na propast. I zato, iako je govorila kako u načelu podržava plan, administracija ga nije nikad prihvatila niti je ohrabrivala bošnjačke čelnike da ga prihvate."
Dio razloga zbog kojih su propadali mirovni pregovori o Bosni, sve do Daytona, dobrim dijelom leži u jednostavnoj činjenici o kojoj se obično šuti, tvrdi James O’Brien, američki pregovarač i posebni izaslanik predsjednika Clintona za bivšu Jugoslaviju:

James O’Brien"Bio je tu još jedan problem o kojem se nije govorilo jer nikome nije išao u prilog. Naime, čini mi se da administracija dugo nije mogla procijeniti tko su zapravo strane s kojima se treba pregovarati o miru. Mislim da dobar dio razloga za propast mirovnih pregovora i planova poput Vance-Owenovog i kasnije Owen-Stoltembergovog leži u činjenici da se za istim stolom nalazilo previše zainteresiranih strana, kojih većina nije bila spremna provesti mirovni sporazum. Uobičajene priče o odnosu Amerike prema Vance-Owenovom planu u osnovi su krive. Nema sumnje da je bilo mnogo onih koji su tvrdili da Sjedinjene Države ne bi smjele prihvatiti te prijedloge jer oni jednostavno nisu bili pravedni, no s druge strane, mislim da nitko nije vjerovao da će se Srbi zbilja pridržavati tih ugovora i provesti ono što su potpisali. Znam iz vlastitih kontakata s najodgovornijim ljudima srpske strane, a možete to provjeriti i čitajući izvještaje iz tog vremena, da Srbi nikada nisu imali namjeru provoditi te sporazume. Administracija je u to vrijeme bila pritiješnjena. S jedne strane, nije bila voljna potpisati nešto u što i sama ne vjeruje, a s druge, nije mogla podržati sporazum kada je bilo sasvim izvjesno da će ga neka od strana potpisnica izigrati."
Nedugo po preuzimanju vlasti, hendikepirana nepopravljivim propustima prethodnog kabineta i suočena s otporom saveznika prema svakoj odlučnijoj akciji, administracija predsjednika Clintona suočila se sa spoznajom da su izborna obećanja o Bosni neostvariva. Izlaza nije bilo, kaže Ron Neitzke:
"Administracija predsjednika Clintona nije uspjela formulirati djelotvornu politiku prema Bosni sve do kasnog ljeta 1995. Ona je u januaru 1993. od prethodne administracije naslijedila taj, kako ga je nazvao Warren Christopher, ‘problem iz pakla’ i nedugo zatim bila suočena s dilemom da li će ili neće podržati Vance-Owenov mirovni plan koji je predlagao kantonizaciju Bosne. U tom slučaju, naprosto nije bilo dobrog izbora, jer odabir bilo koje ponuđene opcije bio je gotovo podjednako loš. No, s vremenom, problemi u Clintonovoj administraciji u vezi s donošenjem odluka o Bosni neće postati ništa lakši. Politika koja je stajala iza takvog ponašanja do ljeta 1995. odražavala je samo jednu stalnu karakteristiku – učiniti što je moguće manje, a istovremeno neprestano javno govoriti kako smo angažirani u potrazi za mirnim rješenjem i olakšanjem humanitarne situacije. A onda čitav splet okolnosti, kao političku nužnost, nameće Washingtonu da s margina bosanskoga problema uđe u njegovo središte i preuzme vodeću ulogu."