Slavo Kukić
Sve više je razloga za optimizam kako bi vrijeme, koje je obilježilo prethodna desetljeća, vrijeme svojevrsnog pomračenja uma, moglo definitivno ostati iza nas. U prilog tome, među inim, svjedoči i najnovije izdanje HRT-ove emisije „Nedjeljom u 2“ i razgovor kojeg je Aleksandar Stanković, hrvatski novinarski guru vodio sa Žarkom Domljanom, prvim predsjednikom Hrvatskog sabora. A koji me je bio dodatni motiv za tekst kojeg sam, ionako, odlučio napisati. U kameru Stankoviću Domljan je, ukratko, izgovorio ono što, barem što se mene tiče, od prvog Tuđmanova kormilara zakonodavnom vlašću nikad nisam očekivao. Osudio je autoritarni kod svoga vođe, njegov odnos prema BiH okarakterizirao kao proizvod neznanja ili, pak, kancerogene opijenosti Hrvatskom banovinom, svjedočio o duploj politici prema bh. susjedima – zbog utjecaja ekstremnog hercegovačkog krila u vrhu hrvatske politike prije svega – neozbiljnom i bez ikakvih izgleda na uspjeh ocijenio svaku politiku koja je usmjerena prema rušenju BiH kao države i društva. Da čovjek ne povjeruje.
Drugi je, i mnogo značajniji razlog optimizmu, u vezi sa skupom koji je, samo dan prije toga – kao preludij za sastanak „EU – Zapadni Balkan“, najavljen za 2. lipnja – održan u glavnom gradu BiH. U pitanju je „21 sesija Igmanske inicijative“ u čijem radu su, i to prvi put u deset godina djelovanja ove nevladine mreže, sudjelovali i svi lideri tzv. Daytonskoga četverokuta – predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore, ne predsjedavajući predsjedništva naše zemlje. A da se radi o skupu čiji bi učinci mogli biti važni za budućnost regije svjedoči i jedna reakcija hrvatskih političkih radikala. Onih, da ne bude dvojbi, iz radionice Šuškovih „mađioničara“ iz vremena devedesetih. Onih, dakle, koji se ni danas ne uspijevaju osloboditi endehazijskih tlapnji. A koje danas ne personificiraju politički lideri rođeni u krilu Tuđmanove i Šuškove političke filozofije nego, koje li ironije, „umovi“ okupljeni oko Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. I za koje je sarajevska sesija Igmanske inicijative – a Bog me ubio ako ijedan od tih pametnjakovića znade i dvije suvisle o deset godina djelovanja ove nevladine mreže, u koju je uvezano preko 150 nevladinih organizacija s prostora zapadnog Balkana – samo još jedan pokušaj obnavljanja Jugoslavije, ovaj put one treće dakako.
No, oni ni nisu važni. Takvih je, uostalom, u povijesti uvijek bilo. Važni su, međutim, trendovi na prostoru bivše zajedničke države, u odnosima među državama tzv. Daytonskoga četverokuta posebice. Jer, oni se, htjeli ili ne, prelijevaju i najzornije oslikavaju na prostoru BiH – kao odnosi među pripadnicima triju bh. etnosa koji se nominiraju kao konstitutivni narodi. A na njih se, sudi li se prema sarajevskoj sesiji Igmanske inicijative, može gledati s puno većom dozom optimizma. U Sarajevu je, naime, optimizmom i drugačijim od dosadašnjeg odisalo sve – od želja dobrodošlice sarajevskog gradonačelnika do zajedničke izjave četiri predsjednika, kojom apostrofiraju zajedničku evropsku perspektivu, nužnost dijaloga u rješavanju međusobnih sporova, te, na koncu, pozivaju i civilno društvo i sve druge strukture četiriju država da, kroz političke i strukturne reforme, sudjeluju u procesu transformacije svojih društava.
Lijepo da ljepše ne može biti. A tome su, treba priznati, doprinijeli svi koji su za govornicu sarajevske sesije izlazili – kako kopredsjedavajući Igmanske inicijative, tako i lideri četiriju država. Prvi među njima su se potrudili apostrofirati temeljne vrijednosti na kojima svoje djelovanje temelji ova mreža nevladinih organizacija – antifašizam prije svega, uzdržavanje od prejake retorike u međusobnoj komunikaciji, opredijeljenost očuvanju BiH i njezinoj izgradnji kao demokratske države i društva, ali i niz drugih rijednosti.
Oni, međutim, nisu bili u središtu sarajevskog zbivanja. Jer, to je opredjeljenje na kojem je Igmanska inicijativa prepoznatljiva svih prethodnih godina. Važni su, hoću reći, bili lideri Daytonskoga četverokuta. Koji su se u Sarajevu našli ne zaslugom državnih politika nego zaslugom civilnoga društva njihovih zemalja. Njihovo sudjelovanje u radu sarajevske sesije je, prema tome, i najslikovitiji – makar on bio i samo privremen – izraz trijumfa civilnoga sektora nad politikom.
Ali, ni to nije najvažnije. Za budućnost regije važniji je bio vokabular prvih ljudi četiriju država. Vokabular na kojeg smo ovdje već odavna zaboravili. Vokabular opredijeljenosti za mir, spremnosti na suradnju i međusobno razumijevanje i potpomaganje. Iz takve logike iskočio nije čak ni predsjedavajući bh. predsjedništva. A tome, poznato je, nije da nije sklon. Dapače. Mostarsko iskustvo, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoči.
Fascinirali su, međutim, barem što se mene tiče, i ovom zgodom prvi ljudi Hrvatske i Srbije. Josipović, recimo, ni ovu prigodu nije propustio da naglasi kako je BiH, ali ne balkanska nego evropska, vitalni nacionalni interes i Hrvatske i cijele regije. Nije zaboravio ni sve na ovim prostorima zamoliti da, radi budućnosti naše djece, okrenu leđa prošlosti i usmjere se prema budućnosti. A ona ne može biti utemeljena na kulturi konflikta nego, naprotiv, samo i jedino na kulturi kompromisa.
U istom tonu, i s istim žarom, nastupao je i prvi čovjek istočnih susjeda. Srbija, rekao je, nikada i ničim neće u pitanje dovoditi ni granice ni teritorijalni integritet BiH. Ali, ni bilo koje druge države Daytonskoga četverokuta.Potpuno suprotno. A što se BiH tiče uvijek će, i koliko god je u njezinoj moći, ohrabrivati dijalog njezinih naroda u okvirima koje dopušta ustav naše zemlje. A svima ostalima spreman je pružiti apsolutnu potporu na njihovu putu prema društvu evropskih naroda – bez zavisti što bi tamo mogli doći prije zemlje kojoj je na čelu. Kao što od sviju njih očekuje da se vesele uspjesima Srbije kao svojim vlastitima. I stoga ih, budući se nisu plasirali u završnicu svjetskog prvenstva u nogometu, poziva da svi, ne samo pred TV ekranima u vlastitim domovima nego i javno, navijaju za njegovu zemlju.
Što će drugi učiniti, ne znam. Što se, pak, mene tiče, predsjedniku Tadiću, kao sudionik sarajevske sesije, već danas mogu poručiti – budite bez brige. Mene ste pridobili. Neću, istina, to učiniti samo zbog Vas. Učinio bih to i bez Vašeg poziva. No, ni on nije irelevantan. Dakle, čitav lipanj sam uz nogometnu reprezentaciju Srbije. Uz dodatak, doduše – i uz reprezentaciju Slovenije. Pa, neka to krste kako im volja.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1037
