Thursday, 10 June 2010
Slavo Kukić
Prethodnih je mjeseci u političkom naletu na kojem mu, po svemu, zavidjeti mogu mnogi. U više navrata se uspio uslikati s prvim ljudima zapadnih susjeda – Josipovićem i Kosoricom. Što, usut, zaslužuje poseban analitički osvrt jer, ako ništa drugo, baca nešto drugačije svijetlo na hrvatsku evropsku orijentaciju u odnosu na onu o kojoj nam, i jedno i drugo, svakodnevno zbore. No, o tome nekom drugom zgodom.
Prvi hadezeovac je, potom, izlobirati uspio i Dodika, a time i osigurati određen broj glasova za svoga predsjedničkog kandidata, kako god da se on zvao. Kako će kod bh. Hrvata te glasove braniti, ostaje da se vidi. Jer, iste takve glasove već godinu dana nabija na nos Komšiću i SDP-u. No, poznajući sposobnost njegove manipulacije javnošću, ne dvojim da će i za to pronaći učinkovit način.
Manipulatorske sposobnosti mostarskog Sokola, međutim, ovih su dana doživjele istinsku kulminaciju. U momentu, naime, dok ova analiza nastaje, još uvijek sam pod dojmom obznanjivanja strateškog sporazuma između njegove stranke i HSS-NHI. A razlog tome su najmanje dvije grupe razloga.
Prva se tiče samog čina potpisivanja sporazuma o strateškom partnerstvu s HSS-NHI. Prije haesesovaca, naime, za isti je sporazum Čović već pridobio dvije stranke s hrvatskim predznakom – HKDU i HSP Herceg-Bosne. Istina, za njih malo tko i da je čuo, a kamo li da ozbiljno razmišlja o mogućnosti da im sutra, početkom listopada, dade i svoj glas. Ali, taj detalj lidera HDZ-a niti ne muči. Cilj mu je, naprotiv, stvaranje dojma kako on, i stranka kojoj je na čelu, oko sebe okupljaju sve što hrvatski diše. I kako je sve ostalo, što je ostalo izvan toga, hrvatski krajnje sumnjivo.
Istina je, potom, da bi navedene stranke mogle nestati već koji mjesec nakon provedenih izbora. Ali, taj detalj ne brine njihove prvake. Jer, oni ionako ne mogu, i uz najintenzivniju kampanju, oko sebe okupiti autobus pristalica. Prema tome, nestanak s političke scene nije problem zbog kojeg ne bi mogli zaspati. Dapače. U čitavoj toj priči im je važno da se oni osobno uhljebe i slijedeće četiri godine. A Čović im je, bez dvojbi, za „strateško partnerstvo“ takvu budućnost obećao.
S HSS-NHI je, nažalost, stvar puno komliciranija. U pitanju je, prije svega, stranka s dugom historijom. Potpis na strateški sporazum, kojeg, kako stvari stoje, mimo stranačkih tijela, prethodnih dana stavi prva haesesovka, tu historiju ozbiljno dovodi u pitanje. Za ljude iz vrha stranke on je, moglo se čuti, zeleno svijetlo za njezinu konačnu eutanaziju. Za, drugim riječima, njezino definitivno svrstavanje pod Čovićev politički kišobran, a time i gubljenje vlastitoga političkog identiteta. Hoće li se to i dogoditi? Odgovor bi, ako je vjerovati ljudima iz vrha stranke, mogao stići već slijedećih dana.
Druga grupa razloga je u vezi s izjavom prvog hadezeovca kako će, tako on očekuje, stranka kojom kormilari, na listopadskim izborima osvojiti najmanje 130.000 glasova, odnosno dva i pol puta više od svih ostalih stranki s hrvatskim predznakom. Nije, dakako, mudrost pretpostaviti da je Čovića na takvu računicu potakla procjena kako bi ona mogla biti motivator za razmišljanje i onima koji dvoje kome svoj glas dati. A logika je, ako toj stranci glas dade dvije trećine svih bh. Hrvata, zašto isto ne bih učinio i ja osobno.
Stvarnost, međutim, ne tjera vodu na mlin Čovićevim javnim kalkulacijama. U prilog tome, uostalom, govore i brojke. Hrvatsko biračko tijelo u BiH, a jedino se od njega može očekivati da glasuje za stranke s hrvatskim predznakom, čini oko 250, pa neka bude i čitavih 300.000 glasova. Ako je, potom, temeljem iskustva suditi, prosječna stopa izlaznosti na izbore je ispodpolovična. Na raspolaganju svim strankama je, drugim riječima oko 150 tisuća glasova Hrvata. Tridesetak tisuća će ih najmanje, a možda i koja desetina tisuća više, živi bili pa vidjeli, odlepršati strankama s nenacionalnim predznakom – Narodnoj stranci Radom za boljitak i SDP-u prije svega. I što je ostalo? Manje od onoga koliko veliki manipulator najavljuje da će osvojiti sam.
A što je s ostalima? S HSP-om, recimo, onim pravim, Jurišićevim a ne onim kojeg je Čović osobno, za potrebe svojih političkih kalkulacija, stvorio. Ili s HDZ-om kojim upravlja Ljubić? Jer, istraživanja nisu tako optimistična kako bi se dalo naslućivati iz Čovićevog javnog driblinga. Ako je, naime, temeljem njih suditi, u zapadnoj Hercegovini njegov bi HDZ mogao ostati tamo gdje je stao i prije četiri godine. Drugdje bi, istina, moglo biti da stoji i nešto bolje. Ali, to nije ni blizu onom o čemu zbori prvak HDZ-a. I sve to, pošteno govoreći, može donijeti maksimalno dvadesetak postotaka rasta u odnosu na 2006. godinu. Ili, prevedeno u brojke, novih desetak do, eventualno, petnaest tisuća glasova. S kojima se, da ne bude nesporazuma, Čović zadržava na granici od sedamdesetak, ili koju tisuću glasova više. A odatle do najavljenih stotinu i trideset je dalek put. Kojeg Čović savladati neće ni u slijedećih stotinu godina. Potpuno suprotno, svijest o onome što radi – a radi, nema što nije – broj blesavih, onih koji glasuju mimo zdrave pameti, bi mogao iz godine u godinu primicati evropskom prosjeku. Što, opet, nije proces kojem bi se Čović trebao veseliti. Dapače.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1050
