Ukupno prikaza stranice

Pokreće Blogger.

Popularni postovi

Archives

Danas je:

Recent posts

utorak, 7. rujna 2010.

Slobodna Bosna: Nacizam je u BiH legalan

http://www.radiosarajevo.ba/images/stories/Metromahala%20Akcija/Hitler_u_Sarajevu1.jpg
Piše: Almir Panjeta za Slobodnu Bosnu
Fotografije: Slobodna Bosna

"Ko mu je dozvolio da ovo radi u našem gradu?!" pita nas šokirana prolaznica dok u Ulici Maršala Tita naš "Hitler" mirno pozira fotografu, odjeven u vojne pantalone sa tregerima, bijelu košulju s crnom kravatom, te sa vojnom kapom "ukrašenom" mrtvačkom glavom i crvenom trakom sa nacističkom svastikom na lijevoj ruci.

"Država, gospođo. Parlamntarci koji nisu izglasali Zakon o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola u Bosni i Hercegovini" pojašnjavamo joj, te dodajemo da je cilj svojevrsnog performansa koji smo izveli na ulicama Sarajeva, glavnog grada BiH, da na najplastičniji način pokažemo šta neusvajanje znači: policija nema apsolutno nikakvih osnova da zaustavi, privede ili na bilo koji način kazni čovjeka koji u nacističkoj uniformi šeta glavnom ulicom usred bijela dana".
http://www.radiosarajevo.ba/images/stories/Metromahala%20Akcija/Hitler_u_Sarajevu3.jpg
Kako na 77. sjednici Predstavničkog doma Parlamenta BiH održanoj u maju ovaj zakon nije usvojen, te kako je trenutno policija nemoćna u situaciji u kojoj neko sa simbolima nacističkog režima može slobodno šetati glavnim gradom, ili čak najaviti skup, odlučili smo da to i pokažemo. Prijatelja koji je pristao da učestvuje u našem performansu, uz pomoć ljudi iz sarajevskog Narodnog pozorišta koji su shvatili i podržali naš naum i dali nam na raspolaganje kostime i garderobu, obukli smo u neku "light" verziju nacističke uniforme i odlučili da s njim napravimo turističko razgledanje Sarajeva.

"Arswchloch!" sikće najgoru njemačku psovku kroz prozor ljutiti "dijasporac" iz automobila sa njemačkim tablicama.
http://www.radiosarajevo.ba/images/stories/Metromahala%20Akcija/Hitler_u_Sarajevu2.jpg
Kod hotela Evropa grupa stranih turista nam maše i snimaju kamerama, a iz ćevabdžinici Željo neko galami:"Halo, Hitleru! Šta ima, Hićo?!" Na Baščaršiji jedan iz grupe mladića dovikuje "Heil Hitler!", dok naš "Hitler" razgleda nogometne dresove i fotografiše se kod Sebilja.

"Igra li onaj vaš malo Džeko kod nas u Njemačkoj" šalom razbija tremu...

"Svašta! Nacisti nam hodaju gradom" govori više za sebe profesorica jedne sarajevske gimnazije dok sa unucima prolazi pored Katedrale, a stariji čovjek prilazi "Hitleru" u razgledanju i pita ga: "Momak, šta to gledaš? De da i ja vidim."

Na pješačkom prelazu kod BBI Centra je veća gužva pa ljudi moraju stajati uz "Hitlera", ali se vidi da im je nelagodno. S druge strane ulice našem fotografu se obraća stariji prolaznik: "Jel ovo snimaju film?"

"Ne, performans" odgovara mu Mario, na šta prolaznik predlaže "Hoćemo li ga marisat?" Kako nije dobio očekivanu podršku, nije napao "Hitlera"...

Valtera nismo sreli, a da li je ovaj grad Valter, prosudite sami na osnovu priloženih fotografija.

Kompletan tekst možete pročitati u Slobodnoj Bosni br. 720
slobodna-bosna.ba/radiosarajevo.ba

BiH › Politika › Svakog dana sve više napredujemo

Prema podacima iz objavljenih imovinskih kartona, prihodi kandidata na predstojećim izborima su veći, a imovina brojnija nego u ranijim godinama. Neki od zvaničnika primjer su da bavljenje politikom za kratko vrijeme može dovesti do bogatstva.
http://www.6yka.com/images/stories/1%20bh.jpg
Igor Dodik, sin premijera Republike Srpske (RS) Milorada Dodika je milioner koji u prošloj godini nije zaradio niti marke. Prema izjavi o imovinskom stanju koju je Igor potpisao u julu ove godine, on nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Njegov otac, premijer Dodik u svojoj izjavi navodi da svog sina izdržava.

Igor navodi da je vlasnik 50 posto firme Fruit Eco, te svoj udio procjenjuje na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u Hypo banci na kojem se nalazi 10.804 KM.

Fruit Eco je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od 3 miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazi premijer Dodik.

Ovo je samo dio imovine koju je četveročlana porodica Dodik navela u danas objavljenom imovinskom kartonu za 2010 godinu.

Oni su, kao i porodice ostalih kandidata za oktobarske izbore bili dužni Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (BiH) dostaviti popunjene obrasce o imovinskom stanju. Za razliku od ranijih godina, ovaj put su morali detaljnije opisati razne novčane prihode, ušteđevinu, dionice, kao i kreditne obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, uz preciziranje njene vrijednosti.

Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu porodica Dodik je procijenila na 5.760.867 KM. Ako ovom iznosu dodamo ukupne prihode od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, dobijamo cifru od 6.066.087 KM ukupnog bogatstva Dodikovih u 2009. godini.

Po visini prihoda i vrijednosti nekretnina u porodici prednjači Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ovogodišnji kandidat za predsjednika RS.

Njegova imovina, naveo je u kartonu, vrijedi ukupno 2.850.505 KM. U to spadaju kuća u Beogradu vrijedna 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu vrijedna ukupno 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i prije četiri godine, no njihova vrijednost je u međuvremenu značajno porasla - stanovi u Beogradu su prije četiri godine vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

Milorad Dodik je prijavio i ukupnu prošlogodišnju platu od 59.220 KM, prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM.

U njegovom vlasništvu nalazi se automobil vrijedan 100.000 KM. Premijer RS je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela vrijedi svega 505 KM. Milorad Dodik ima i 10.000 KM na računu u Novoj banci Banja Luka.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je prošle godine objavio tekst o imovini premijera RS u kojem je otkrio da je Dodik 2008. godine uzeo od Pavlović International banke kredit od 1.468.373 KM na rok otplate od osam i pol godina. U ovogodišnjem imovinskom kartonu Dodik je potvrdio zaduženje u ovoj banci ali je naveo da je dužan 1,7 miliona KM i da je kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Osim premijera i njegovog sina izjave o imovinskom stanju su dostavili i supruga Snježana i kćerka Gorica Dodik Trišić.

Supruga Snježana je u prošloj godini, kao kooperant zajedničkog poljoprivrednog imanja zaradila 45.000 KM, a uz spomenute dionice u Banji Laktaši, prijavila je i poslovni prostor procijenjen na 100.000 KM, te automobil Peugeot 407 vrijedan 30.000 KM. Prijavila je da duguje 100.000 KM firmi u čijem se vlasništvu nalazi poslovni prostor.

Kćerka Gorica je vlasnik firme Trinity Media & Consulting vrijedne 92.874 KM. U prošloj godini zaradila je 21.000 KM, ali na računu u NLB Razvojnoj banci nije ostalo mnogo - Gorica je prijavila da se na njenom kontu nalazi svega 74 KM.

Kao i njen otac Milorad, Gorica je također dugoročno zadužena. Komercijalnoj banci je obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

Udvostručili vrijednost imovine

Porodica Dodik nije jedina koja je u znatnoj mjeri imala korist od bavljenja politikom svog člana. Kandidati Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke za BiH Šemsudin Mehmedović i Ekrem Ajanović su u proteklih osam godina profitirali kao poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Mehmedović je svoju imovinu 2002. godine procijenio na 232.000 KM. Činili su je garsonijera od 50.000 KM, dionice vrijedne 150.000 KM, te 22.000 KM gotovine. Ove godine Mehmedović je svoju imovinu procijenio na najmanje 451.275 KM. Danas je vlasnik dva stana ukupne vrijednosti 351.275 KM, zemljišta u opštini Doboj Jug u vrijednosti od 40.000 KM, kao i Audija A6 od 60.000 KM. Prijavio je da ima novac na računu u banci i dionice, no nije naveo iznose.

Vrijednost Ajanovićeve imovine je također udvostručena u protekle četiri godine. Ajanović je 2006. godine prijavio nekretnine u vrijednosti od 380.000 KM. Na listi su se našli kuća od 100.000 KM, vikendica od 40.000 KM, 60 duluma zemlje u vrijednosti od 180.000 KM, te dva dućana vrijedna ukupno 60.000 KM.

Ove godine u imovinskom kartonu Ajanović navodi da njegova imovina vrijedi 805.000 KM, te da je u prošloj godini zaradio 89.409 KM. Ajanović je u međuvremenu postao vlasnikom garsonijere i jednoiposobnog stana u Sarajevu, jednoiposobog stana u Tešnju, a vrijednost njegove kuće porasla je na 250.000 KM. Prijavio je i ušteđevinu od 60.000 KM.

Ajanovićeva supruga Dževdeta, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu u prošloj je godini zaradila 61.000 KM, a u kartonu za 2010. prijavila je i stan u Sarajevu od 220.000 KM. Ovu nekretninu Dževdeta nije navela 2006. godine.

Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH i kandidat SNSD-a za Parlament BiH, u 2002. godini je prijavio automobil od 20.000 KM, štedne uloge od 102.258 eura i 83.383 švicarska franka, te staru deviznu štednju od 50.000 KM, stan u Sarajevu, te zemljište i dio porodične kuće u Drvaru, čiju vrijednost nije precizirao.

U kartonu za 2006. godinu naveo je samo stan i automobil, bez tačne vrijednosti. Međutim, u izjavi koju je morao predati komisiji Parlamenta BiH kao kandidat za Vijeće ministara naveo je mnogo više: u samo četiri godine visina njegovog štednog uloga se gotovo utrostručila – iznosila je oko 378.300 eura i 18.140 KM. Prijavio je i troiposoban stan u Banjaluci, dvoiposoban stan u Novom Sadu, te dvoiposoban stan u Beogradu čiji je vlasnik njegov sin.

U imovinskom kartonu prije Opštih izbora 2010. Špirić je prvi put javnosti dao na uvid te podatke, a osim dva vlastita stana, vrijedna 120.000 KM i 75.000 KM, i sinovog vrijednog 150.000 KM, prijavio je i automobil Audi A6, te porodično imanje čiju je vrijednost procijenio na 40.000 KM.

Ukupna vrijednost štednih uloga mu je smanjena na 48.060 eura, 38.600 dolara i 85.000 KM, ali ovoga puta za kćerku Jovanu, koja nema vlastitih prihoda, navodi da je vlasnica stana u Austriji, vrijednog 400.000 KM.

U proteklih osam godina postepeno se povećavala i imovina Borjane Krišto, aktualne predsjednice Federacije BiH i kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za člana Predsjedništva BiH. U imovinskom kartonu iz 2002. godine ona je pored ličnih primanja za sebe i supruga Branka navela i ušteđevinu u ukupnom iznosu od 60.000 KM, te stan i nekretninu u BiH ne navodeći njihovu vrijednost ni lokaciju.

Četiri godine kasnije prijavila je kuću u izgradnji, bez navođenja vrijednosti, da bi njen suprug kao kandidat HDZ-a za Općinsko vijeće Livno u 2008. godini naveo da posjeduju kuću vrijednu 400.000 KM.

Sa 60.000 KM u 2002. godini njihova ušteđevina je četiri godine kasnije porasla na 70.000 KM, u 2008. je iznosila 100.000 KM, a u 2010. - 150.000 KM.

Hamdija Lipovača, načelnik Općine Bihać i kandidat Socijaldemokratske partije (SDP) za Parlament BiH u imovinskom kartonu iz 2002. godine nije prijavio imovinu. Dvije godine kasnije navodi naslijeđen stan od 60.000 KM, auto Laguna II od 52.000 KM, te račun u banci od 28.000 KM.

U 2008. godini vrijednost stana je povećana na 80.000 KM, dok je iznos na banci za četiri godine uvećan na 200.000 KM. Prijavio je i automobil vrijedan 60.000 KM, polovicu porodične kuće od 150.000 KM, kuću na moru od 100.000 KM i zemljište vrijedno 5.000 eura. U tom kartonu naveo je i kredit od 200.000 KM koji treba izmiriti do 2028. godine.

U imovinskom kartonu za Opšte izbore 2010. Lipovača je prijavio dva naslijeđena stana ukupne vrijednosti 160.000 KM, a vrijednost kuće na moru je udvostručena i sada iznosi 200.000 KM. Ovoga puta navodi i vikendicu od 30.000 KM, auto Hyundai od 40.000 KM, polovicu naslijeđene kuće od 150.000 KM i poslovni prostor (poklon od oca) od 10.000 KM.

Iznosi novca na računu i kreditnog zaduženja ostali su isti - po 200.000 KM.

Njegov stranački kolega i zastupnik u Skupštini Brčko distrikta Izet Banda u imovinskom kartonu iz 2004. godine je naveo ušteđevinu od 25.000 KM, kuću od 100.000 KM, vikendicu od 20.000 KM i automobil Golf 2 od 2.000 KM. Četiri godine kasnije prijavio je samo kuću iste vrijednosti i vikendicu kojoj je vrijednost porasla na 30.000 KM.

Međutim, u najnovijem imovinskom kartonu vrijednost Bandine kuće je dvostruko uvećana – na 200.000 KM, a osim nje prijavio je i 5 duluma zemlje od 50.000 KM, poslovni prostor od 110 metara kvadratnih čiju vrijednost je procijenio na 35.000 KM, Škodu Fabiu od 15.000 KM, te 70.000 KM novca na računu u banci.

I imovinski karton porodice poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Parlamentu BiH Mirka Okolića je postao sadržajniji, kako po količini prijavljene imovine tako i po njenoj vrijednosti.

Okolić je 2006. godine prijavio stan od 106.000 KM, auto od 20.000 KM, kao i 18.000 KM na računu. Četiri godine kasnije stan vrijedi 180.000 KM, Okolić vozi Audi A6 od 30.000 KM, na računu ima oko 30.000 KM, a uspio je uštedjeti i 58.681 euro. Ove godine imovinu je prijavila i njegova kćerka Neda. Ona je vlasnik poslovnog prostora od 88 kvadratnih metara koji je procijenjen na 180.000 KM. Neda je prijavila Golfa 6 vrijednog 40.000 KM i platu za deset mjeseci prošle godine u ukupnom iznosu od 4.600 KM.
http://www.6yka.com/svakog-dana-sve-vise-napredujemo

BiH:Glasački listić možemo 'staviti', 'metnuti' i 'ставити'

http://www.radiosarajevo.ba/images/stories/HARD/BIH/glasacki_listic_metnuti.jpg
Apsurdu političke djelidbe jednog jezika na tri, bosanski, hrvatski, srpski, svjedočimo svakodnevno. No neki su primjeri ipak pravi biseri.

Tako glasači na opštim izborima u BiH koji glasaju u inostranstvu u jednu kovertu mogu glasački listić „staviti“, „metnuti“ i „ставити“.

Na uputama koje glasači u inostranstvu dobivaju iz Centralne izborne komisije upravo takve se mogućnosti nude. Da nije skupo, bilo bi smiješno.

Na kojem se jeziku meće a na kojem stavlja, nikome nije jasno. Ako se već krenulo sa forsiranjem razlike, zašto u trećoj varijanti nije pisalo „У ову коверту турите само гласачке листиће“.
radiosarajevo.ba

Kontraudar Čovićeva potrčka

http://www.ljubuski-online.info/images/stories/bih/avlaszbev.jpg
ministar Bevanda

Tuesday, 10 August 2010
Slavo Kukić

Nedavno me, pročitah, dopremijer federalne vlade, inače Čovićev potrčko, optuži kao „jednog od ideologa žestokoga kriminala i višemilionskih pronevjera“ u mostarskom telekomu. I spomenu da za to, kao, posjeduje i dokaze. Ti bokca! Odlučio se potrčko na kontraudar. Još kad bi znao značenje riječi ideolog, pa je, sukladno tome, i upotrijebio, gdje bi mu bio kraj. Ovako, u javnosti će, bez obzira koliko mu upotrijebljeni pojmovi opijajuće zvučali, o sebi i dalje emitirati signale ruralno-mentalne prosječnosti.

E sad, ako bi slijedio istu logiku, Čovićeva potrčka bih mogao počastiti na sličan način. Mogao bih, tako, reći da je mandat ministra financija iskoristio za kriminal kakav nakon partijskoga mu šefa na istom mjestu nije viđen. Ali, takvo što mi, iako podaci pale alarm, nije ni na kraj pameti. Mogao bih mu, potom, spočitnuti da se, po svemu sudeći, radi o narkomanu koji je, sam Bog zna kako, uletio u sam vrh izvršne vlasti. I mogao bih se, baš kao i on, pozvati na „neoborive dokaze“. Na, recimo, činjenicu da čovječuljak, s pedeset-šezdeset godina na leđima, i na najisturenijem društvenom položaju, i danas naušnicom – ili menđušom, kako je nominiraju u mojem kraju – prkosi svijetu. A to se, u društvu u kojem vrši funkciju drugog u hijerarhiji izvršne vlasti entiteta, baš i ne doživljava normalnim. Jer, podsjetimo, gospodin živi u sredini u kojoj se za slične izlete nerijetko osuđuje i tinejdžere. Gospodina uz to, tako mu u životopisu piše, krasi i solidno obrazovanje. A to, onda, znači, da bi, budući je dopredsjednik vlade, morao biti svjestan mogućih reakcije na njegov životni stil. Pa, ako i pored toga istrajava na naušnici, jedino logično može biti objašnjenje da mu je droga uništila razum. Mogao bih, na koncu, reći da je gospodin kurvin sin. Ili, recimo, mulac. Jer, to je logika koju, obrušavajući se na mene, i on sam koristi. Ali, ne daj bože. Tu vrstu „čašćavanja“, zbog moga kućnog odgoja, ne prakticiram. Iako, čovjek se ponaša krajnje čudno.

Ne brine mene, međutim, menđušar. U čitavoj priči on ionako neodoljivo asocira na padobranca. Na mjesto dopremijera sirotan je, naime, došao niotkuda. I bio je, kao i neki drugi – ništa. Veliki meštar ga je, dakle, izvukao iz naftalina. Zašto? S njim je imao planove – da mu odradi prljave poslove. A nakon toga? Ma, bit će kako je i oduvijek bilo. Menđušar će se vratiti otkuda je i došao. U nigdje. I biti će biti što je čitav život bio – ništa.

Ne brinu me, istina, ni ostali detalji u vezi s ovom pričom. No, ne želim propustiti priliku pojasniti što se iza čitave te storije krije. Stoga, neka mi oprošteno bude i poneko ponavljanje. U pozadini, dakle, Čovićeve najezde je pokušaj onemogućavanja imenovanja Stipe Prlića za predsjednika uprave HT-a. Zašto? E, to je već priča koju se ne da’ ukratko ispričati. Ali evo, po srijedi su barem dvije skupine detalja – Prlićevo javno konfrontiranje u vezi s pljačkom Eroneta s jedne, te neprihvaćanje logike po kojoj bi on, Prlić, trebao funkcionirati kao formalni, a Čović kao istinski upravitelj mostarskoga telekoma. I po kojoj bi, na način kako je to rađeno i prije desetak-dvanaest godina, prema velikom meštru imao obvezu i na mjesečnu pinku.

Budući, pak, da su Čovićevu igranku najznačajniji federalni mediji pročitali – i da ga, osim hrvatsko-bošnjačkog para avaza, nisu spremni pratiti – razumijevanje svoga banjalučkog druga mostarski je „soko“ iskoristio kako bi medijski pritisak izvršio preko drugog bh. entiteta. Ali, kako priču prenijeti u Federaciju? O tome sam, vjerovali ili ne, već pisao – korištenjem lokalnih radijskih i TV stanica na koje je stavio šapu. Da sam bio u pravu mnogi su se mogli uvjeriti ovih dana. Prije, recimo, samo koji dan lokalni radio u Kupresu nije žalio vrijeme kako bi tamošnji puk hrvatski obavijestio što piše Glas Srpski o „kriminalu“ u HT-u. Nije to, dakako, jedini put. Kupreški će radio svoj narod o ovom „kriminalu“ izvještavati i u buduće – sve do izbora. Nije, međutim, kupreški radio i jedini koji će za Hrvate životno važnu informaciju odaslati u eter. Ma kakvi. Kad se, jadna ti majka, narednih dana i tjedana počnu utrkivati „hrvatski“ mediji. Vidjet ćeš posla.

Za sve to, dakako, nije zaslužan mostarski soko osobno. On je, istina, autor naloga da se izbor Prlića, korištenjem „svih legalnih i ilegalnih” sredstava, ima onemogućiti. Sve ostalo je, međutim, djelo njegovih eksperata – onih za odnose s javnošću. Znaju ti kako kašu zamutiti. A znaju i kako istinu, čupajući djeliće iz cjeline, prikazati u značenju suprotnom od stvarnog. Doduše, kad se računi budu svodili, a teško da se takav završetak mogne izbjeći, neokrnjeni ostati neće ni oni. Potpuno suprotno. U uređenim društvima se odgovara i za konstrukcije kojima se, za osobnu korist i na štetu drugih, skrnavi istina.

Zašto se, na koncu, u čitavu priču uvodi moju malenkost? Ma, ni tu nema tajni. Profesor Kukić je, od dolaska u Upravni odbor HT, velikog meštra zadužio za barem tri ljudska života. I postao mu je, demaskirajući kriminal kojeg skriva iza paravana borbe za hrvatstvo i opstojnost naroda, neka vrsta noćne more. Zbog čega se meštrov tim, onaj za odnose s javnošću, također odlučio na kontraudar. Pri tome, doduše, nije primijenio scenarij kojeg prakticira posljednjih deset godina. Da je Kukićevo javno prozivanje dio njegovog uobičajenog antihrvatskog repertoara, da svjedoči o njemu kao kvislingu i tome slično. Ne. Ovaj put je strategija suptilnija – treba Kukiću prišiti etiketu koju i sam meštar nosi. Da je, dakle, lopov, kriminalac, da s njim treba u zatvor i sve u tom duhu.

Bogme su to dobro skovali. Iako, time se priča ne završava. Svakakvih iznenađenja tu još može biti. Ali, neće ići. Ni priča o kriminalu, a ni sve ostale. Jer, da su tih priča imali, servirali bi ih jarani već odavna. Takvom se logikom, osim toga, ne može neutralizirati profesora. Takvom se logikom, na koncu, ne može ni pod tepih potisnuti sve ono što jeste hipoteka „prvog u Hrvata“, ali i hipoteka njegove kriminalne družine – njezina dijela iz Sokola posebice. Problemi, hoću reći, o kojima bruji narod i dalje ostaju.

Sva podmetanja ovog svijeta, primjerice, ne mogu pomoći da se zaborave najnovije ocjene u izvještaju Transparency Internationala – da je BiH najkorumpiranija zemlja u Evropi, da su političke elite glavni motor korupcije, te da je i više nego izvjesno kako se korupcija neće iskorijeniti dok se ne promjene postojeći političari, oni koji su obilježili prethodnih petnaestak godina. A to znači, i Čović kao jedan od najistaknutijih. Svi ataci ovog svijeta, potom, ne mogu pomoći u anuliranju činjenice da je Županijski sud u Mostaru otvorio još jedan kazneni proces, u kojem je, kao i u najvećem broju slučajeva do sada, u središtu zbivanja lider HDZ-a. A to, onda, znači da je i jedan od najkancerogenijih krakova bh. hobotnice o kojoj zbori Transparency International. Tu činjenicu promijeniti ne može ni Čovićev potrčko na funkciji drugog čovjeka vlade Federacije. Usprkos i svim demagoškim trikovima, poput onog kako su se svi, koji su sudjelovali i sudjeluju u mahinacijama u HT-u, sada udružili optužujući HDZ i njezina predsjednika. Ma ne. Neće ići, koliko god to potrčko želio.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1119

Podižem kaznenu prijavu protiv sebe

http://www.rtm.ba/thumbnail.php?file=news/2010/july/slavo_kukic_rse_266773139.jpg&size=article_medium

Saturday, 24 July 2010
Slavo Kukić

Prije skoro pola godine me medijski trabanti „stožernog“ Hrvata, u zadarskom desničarsko-mafijaškom pamfletu, označiše kao kormilara zločinačke organizacije koja hara mostarskim telekomom. Događalo se to, da li i slučajno, baš u vrijeme kada je tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije protiv Čovića – i još nekih – podiglo optužnicu tereteći ih, prvog u Hrvata prije svega, za kriminalne radnje u vezi s Eronetom.

Velikog sam vođu tada podsjetio da mu medijski gladijatori prave početničke pogreške. I da mu time, dakako, samo čine medvjeđu uslugu. Jer se, za ono što se HT-u i njegovim ljudima imputira, odgovornim hoće učiniti čovjeka koji s tom tvrtkom punih sedam godina nema ama baš nikakve veze.

Vjerovao sam, ni sam ne znam zašto, da je meštru manipulacije to bila lekcija. I da će ubuduće, odluči li pažnju javnosti ponovo skretati sa sebe, paziti kako to radi. No, mostarski sokol ne odustaje. Mojem serijalu o kriminalnim „nestašlucima“ u prethodnih desetak-petnaest godina, u kojima mu je, gotovo bez izuzetka, dodjeljivana glavna rola, parira ponovo na isti način – da me i samog želi učiniti dijelom društva kriminalno odabranih. Ovaj put sve to, što jes’-jes’, djeluje i značajno ozbiljnije. Jer, sada sam, vjerovali ili ne, dio, ne domaće, nego međunarodne kriminalne bande. I ne samo to. Prije pola godine su mi optužbe tovarene od virtualnih novinara. Danas iza njih, i to ne u formi javnih prozivanja nego kaznenih prijava – što je, mora se priznati, puno opasnije – stoje, tako mediji prenesoše, „neformalne skupine dioničara HT Eroneta“. A puno ozbiljnije su i njihove optužbe – za kaznena dijela međunarodne i domaće korupcije i pranja novca, podmićivanje, rekete, zloporabe službenog položaja i ovlaštenja, utaje, prikrivanja izvršenja kaznenog djela, zbog zaključivanje štetnih ugovora, neovlaštenog i nezakonitog prisluškivanja i špijunaže u korist strane zemlje, sam Bog zna za što sve još ne.

Indikativno je, doduše, da informaciju o podizanju kaznenih prijava „neformalne grupe dioničara“ u eter gurne agencija Srna – ona koju financira i njome dirigira Čovićev banjalučki intimus. Indikativno je, potom, da tu informaciju u eter odmah proslijedile RT RS i drugi Dodikovi medijski trabanti, a da je ista „promakla“ – osim portalu koji me odavna „ljubi“ – bukvalno svim federalnim medijima. Indikativno je, na koncu, da ti isti, Dodikovi mediji, ne i svi ostali, na toj priči istrajavaju do danas.

Ali, recimo da je sve to slučajno. Recimo – ha, ha. No, i dalje ostaje pitanje, što je po srijedi? I što je glavni motiv Čovićevih jurišnika? Moja malenkost? Ma, ne. Ona tu dođe tek kao neka vrsta kolateralne štete. Glavna meta je, ruku na srce, bivši generalni direktor HT-a, istodobno i jedini kandidat za tu funkciju u slijedećem mandatu. A ovih se tjedana, što bi rekli, razigrava ključni dio u godinu dana dugoj utakmici. U kojoj Draganovi pobočnici čine sve da dolazak Prlića onemoguće pod bilo koju cijenu. I, mora se priznati, što se vremena dosadašnjeg tiče, u tome su uspijevali. Istina, za to su HT, ali i država kao većinski vlasnik, platili ceh. Mostarski telekom djeluje sve smušenije, zaostajanje za konkurencijom je sve prepoznatljivije. No, koga to tangira. Logika velikog meštra je jasna – ili je ovo javno poduzeće pod njegovom šapom ili neka nestane.
Recimo da se taj dio juriša Čovićevih udarnih ešalona i može razumjeti. Jer, želi li kontrolu HT-a, sada je, kao nikada prije, vrijeme da se zatalasa javnost, ali i pokoleba suvlasnike HT u opredjeljenju da, za desetak dana, daju zeleno svijetlo izmjeni statuta ove tvrtke i time definitivno obznane poraz „stožernika“ i družine mu.

Ali, čemu trpanje u sve to moje malenkosti? I to, ponovo na način koji je i više nego proziran. Kao i onaj iz siječnja. Razlozi za kaznenu prijavu protiv mene se, navode „neformalni dioničari“, pronalaze u revizorskim izviješćima HT-a za 2006, 2007, 2008, 2009. godinu. A što s činjenicom da profesor Kukić s HT-om nema veze čak od listopada 2003? Ma, koga to briga. Ha, ha.

Jasno je, dakle, što se mene tiče, da cilj nije kaznena prijava zbog osnovane sumnje. Cilj je pritisak na njega zbog onoga što javno čini. Zbog demaskiranja lopova koji svoje kriminalne rabote kriju iza paravana nacionalnih interesa. A, ako je po srijedi to, virtualnoj grupi malih dioničara sam odlučio i osobno pomoći. Odlučio sam, zbog serije „kaznenih“ djela protiv hrvatskog naroda, podnijeti kaznenu prijavu protiv sebe samog. Kriv sam i pristajem da mi se sudi. I javno priznajem u čemu mi je grijeh.

Kriv sam, prije svega, jer petnaest godina pišem o lopovlucima koje čine borci za hrvatsku stvar. A obznanjivanje njihovih lopovluka je isto što i udar na hrvatski narod. Jer, što ti „sitni“ lopovluci znače u odnosu na budućnost naroda? Ma, ništa. I, pošteno govoreći, samo služe smutljivcima kao sredstvo pometnje u borbi za nacionalni opstanak.

Kriv sam, potom, jer davne 2002., usprkos raznoraznim pokušajima da me se privoli na suradnju, ali i prijetnjama, meni i obitelji mi, nisam odustao od pokretanja procesa vraćanja Eroneta tvrtci iz koje je – alkaponeovskim trikovima, i to uz uvjeravanja naroda kako se to radi zbog njegovih vlastitih interesa – istrgnut samo koju godinu ranije.

Kriv sam, potom, jer o lopovlucima kanim pisati i u buduće. Pa, što košta da košta. A to je, samo po sebi, smrtni grijeh. Jer, bože moj, znači neuviđanje vlastitih zabluda. Ali i, što je još gore, nespremnost na pokajanje – a kamo li traženje oprosta, posebice od „voljenog vođe“.
Kriv sam jer destruktivnim djelovanjem unosim pomutnju u hrvatski narod. Koji zbog toga može zapasti u stanje bezvoljnosti, apatije i dezorijentiranosti. I što, umjesto na sudbinska pitanja opstojnosti, svoju energiju može usmjeriti na ono što je – kao, primjerice, lopovluk i krađa od drugih – za narod nevažno.

Kriv sam, još jednom ponavljam. I, bez obzira što želim izraziti kajanje zbog vlastitih nedjela, tražim da mi sude. Onako, uostalom, kako izdajici roda, i lopova iz vlastitog plemena, i priliči.

Podižem kaznenu prijavu protiv sebe

Prije skoro pola godine me medijski trabanti „stožernog“ Hrvata, u zadarskom desničarsko-mafijaškom pamfletu, označiše kao kormilara zločinačke organizacije koja hara mostarskim telekomom. Događalo se to, da li i slučajno, baš u vrijeme kada je tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije protiv Čovića – i još nekih – podiglo optužnicu tereteći ih, prvog u Hrvata prije svega, za kriminalne radnje u vezi s Eronetom.

Velikog sam vođu tada podsjetio da mu medijski gladijatori prave početničke pogreške. I da mu time, dakako, samo čine medvjeđu uslugu. Jer se, za ono što se HT-u i njegovim ljudima imputira, odgovornim hoće učiniti čovjeka koji s tom tvrtkom punih sedam godina nema ama baš nikakve veze.

Vjerovao sam, ni sam ne znam zašto, da je meštru manipulacije to bila lekcija. I da će ubuduće, odluči li pažnju javnosti ponovo skretati sa sebe, paziti kako to radi. No, mostarski sokol ne odustaje. Mojem serijalu o kriminalnim „nestašlucima“ u prethodnih desetak-petnaest godina, u kojima mu je, gotovo bez izuzetka, dodjeljivana glavna rola, parira ponovo na isti način – da me i samog želi učiniti dijelom društva kriminalno odabranih. Ovaj put sve to, što jes’-jes’, djeluje i značajno ozbiljnije. Jer, sada sam, vjerovali ili ne, dio, ne domaće, nego međunarodne kriminalne bande. I ne samo to. Prije pola godine su mi optužbe tovarene od virtualnih novinara. Danas iza njih, i to ne u formi javnih prozivanja nego kaznenih prijava – što je, mora se priznati, puno opasnije – stoje, tako mediji prenesoše, „neformalne skupine dioničara HT Eroneta“. A puno ozbiljnije su i njihove optužbe – za kaznena dijela međunarodne i domaće korupcije i pranja novca, podmićivanje, rekete, zloporabe službenog položaja i ovlaštenja, utaje, prikrivanja izvršenja kaznenog djela, zbog zaključivanje štetnih ugovora, neovlaštenog i nezakonitog prisluškivanja i špijunaže u korist strane zemlje, sam Bog zna za što sve još ne.

Indikativno je, doduše, da informaciju o podizanju kaznenih prijava „neformalne grupe dioničara“ u eter gurne agencija Srna – ona koju financira i njome dirigira Čovićev banjalučki intimus. Indikativno je, potom, da tu informaciju u eter odmah proslijedile RT RS i drugi Dodikovi medijski trabanti, a da je ista „promakla“ – osim portalu koji me odavna „ljubi“ – bukvalno svim federalnim medijima. Indikativno je, na koncu, da ti isti, Dodikovi mediji, ne i svi ostali, na toj priči istrajavaju do danas.

Ali, recimo da je sve to slučajno. Recimo – ha, ha. No, i dalje ostaje pitanje, što je po srijedi? I što je glavni motiv Čovićevih jurišnika? Moja malenkost? Ma, ne. Ona tu dođe tek kao neka vrsta kolateralne štete. Glavna meta je, ruku na srce, bivši generalni direktor HT-a, istodobno i jedini kandidat za tu funkciju u slijedećem mandatu. A ovih se tjedana, što bi rekli, razigrava ključni dio u godinu dana dugoj utakmici. U kojoj Draganovi pobočnici čine sve da dolazak Prlića onemoguće pod bilo koju cijenu. I, mora se priznati, što se vremena dosadašnjeg tiče, u tome su uspijevali. Istina, za to su HT, ali i država kao većinski vlasnik, platili ceh. Mostarski telekom djeluje sve smušenije, zaostajanje za konkurencijom je sve prepoznatljivije. No, koga to tangira. Logika velikog meštra je jasna – ili je ovo javno poduzeće pod njegovom šapom ili neka nestane.

Recimo da se taj dio juriša Čovićevih udarnih ešalona i može razumjeti. Jer, želi li kontrolu HT-a, sada je, kao nikada prije, vrijeme da se zatalasa javnost, ali i pokoleba suvlasnike HT u opredjeljenju da, za desetak dana, daju zeleno svijetlo izmjeni statuta ove tvrtke i time definitivno obznane poraz „stožernika“ i družine mu.

Ali, čemu trpanje u sve to moje malenkosti? I to, ponovo na način koji je i više nego proziran. Kao i onaj iz siječnja. Razlozi za kaznenu prijavu protiv mene se, navode „neformalni dioničari“, pronalaze u revizorskim izviješćima HT-a za 2006, 2007, 2008, 2009. godinu. A što s činjenicom da profesor Kukić s HT-om nema veze čak od listopada 2003? Ma, koga to briga. Ha, ha.

Jasno je, dakle, što se mene tiče, da cilj nije kaznena prijava zbog osnovane sumnje. Cilj je pritisak na njega zbog onoga što javno čini. Zbog demaskiranja lopova koji svoje kriminalne rabote kriju iza paravana nacionalnih interesa. A, ako je po srijedi to, virtualnoj grupi malih dioničara sam odlučio i osobno pomoći. Odlučio sam, zbog serije „kaznenih“ djela protiv hrvatskog naroda, podnijeti kaznenu prijavu protiv sebe samog. Kriv sam i pristajem da mi se sudi. I javno priznajem u čemu mi je grijeh.

Kriv sam, prije svega, jer petnaest godina pišem o lopovlucima koje čine borci za hrvatsku stvar. A obznanjivanje njihovih lopovluka je isto što i udar na hrvatski narod. Jer, što ti „sitni“ lopovluci znače u odnosu na budućnost naroda? Ma, ništa. I, pošteno govoreći, samo služe smutljivcima kao sredstvo pometnje u borbi za nacionalni opstanak.

Kriv sam, potom, jer davne 2002., usprkos raznoraznim pokušajima da me se privoli na suradnju, ali i prijetnjama, meni i obitelji mi, nisam odustao od pokretanja procesa vraćanja Eroneta tvrtci iz koje je – alkaponeovskim trikovima, i to uz uvjeravanja naroda kako se to radi zbog njegovih vlastitih interesa – istrgnut samo koju godinu ranije.

Kriv sam, potom, jer o lopovlucima kanim pisati i u buduće. Pa, što košta da košta. A to je, samo po sebi, smrtni grijeh. Jer, bože moj, znači neuviđanje vlastitih zabluda. Ali i, što je još gore, nespremnost na pokajanje – a kamo li traženje oprosta, posebice od „voljenog vođe“.

Kriv sam jer destruktivnim djelovanjem unosim pomutnju u hrvatski narod. Koji zbog toga može zapasti u stanje bezvoljnosti, apatije i dezorijentiranosti. I što, umjesto na sudbinska pitanja opstojnosti, svoju energiju može usmjeriti na ono što je – kao, primjerice, lopovluk i krađa od drugih – za narod nevažno.

Kriv sam, još jednom ponavljam. I, bez obzira što želim izraziti kajanje zbog vlastitih nedjela, tražim da mi sude. Onako, uostalom, kako izdajici roda, i lopova iz vlastitog plemena, i priliči.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1102

Lopovluk u ime hrvatstva

http://www.24sata.info/thumbnail.php?file=news/2009/december/elektropriveda_hzhb_876143832.jpg&size=article_medium


Saturday, 10 July 2010
Slavo Kukić

Prethodnih desetak-petnaest godina često sam javnoj kritici podvrgavao lopovluke bh. političara. Nerijetko sam, potom, znao progovoriti i o još jednoj pojavnosti – sakrivanju lopovluka iza paravana nacionalnih interesa. Na moju žalost, ni moje, a ni pisanje drugih, nije specijalno zabrinulo aktere naših priča. Javnost na njih, naime, na priče o lopovlucima i lopovima, nikada nije reagirala na način koji je uobičajen za evropska društva. Nijema je, bez dvojbi, sve ove godine ostajala i država. Jer, državnu su strukturu, njezin represivni dio prije svega, profilirali lopovi osobno. Dijelom velike kriminalne hobotnice nerijetko su se, na koncu, pokazivali i institucije bh. pravosuđa. Da je to točno navesti se može na stotine krajnje uvjerljivih primjera – od načina kako u uredima državnih tužiteljstava ciljano pripremaju sakate optužnice, preko načina rada Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća u kojem sjede i o sudbinama sudaca odlučuju odvjetnici najeksponiranijih bh. mafijaša, do dealova u sudskim procesima između sudaca i mafijaških odvjetničkih timova.

Sve to, međutim, intelektualnoj kasti ove zemlje – koja drugdje u svijetu, kako to gordo zvuči, ima ulogu svojevrsne društvene savjesti – ne daje za pravo da o rak-rani bh. društva šuti. A šuti, nažalost. Jer, konformizmom se najjednostavnije, a ponekad, bogme, i dobro preživi.

Što se, pak, mene tiče, nikada nisam prihvaćao takvu logiku – ni u vrijeme kada se na meni nabijao borbeni moral, ni sve godine nakon toga. Na takvu se logiku, prema tome, ne želim upecati ni danas. I stoga sam odlučio o lopovlucima progovoriti još jednom. U ovom tekstu, ali i većem broju njih u danima koji dolaze. I tako javnost još jednom podsjetiti s kim ima posla. I kome će, koliko i sutra, ponovo davati svoj glas.

Serijal počinjem s firmom Mondo iz Mostara. A, u predmetu pod istim nazivom je, još prije sedam godina, podnesena kaznena prijava protiv čak jedanaest osoba. I priča, kao i u mnogim sličnim slučajevima, ni do danas nije zaključena. Ili, preciznije kazano, nije ni na početku puta da dobije svoj sudski epilog.

Organi gonjenja su, u predmetu „Mondo“, zadokumentirali čitav niz kaznenih djela kojima je Elektroprivreda Herceg-Bosne opljačkana za preko 1.6 miliona maraka. I sve to je učinjeno u vrijeme dok je ovim poduzećem vedrio i oblačio čovjek kojem je taj isti posao, i od istih kriminalnih partnera dakako, ponuđen i desetak godina kasnije. Zašto? Pa, zar u traganju za odgovorom treba biti specijalno pametan? Da bi, skratimo, i danas služio istoj svrsi – pljački društvene imovine koju su desetljećima stvarale generacije ove zemlje.

Iz Elektroprivrede je, ponovimo, u samo pet mjeseci isisano preko 1.6 miliona maraka. Za čiji interes? U čijim džepovima lova završi? A, to je posebna priča. Organi gonjenja su, prema informacijama kojima raspolažem, i to dešifrirali. Tužiteljstvo, istina, a i sud, još uvijek šute. Kao da se ništa nije dogodilo? A zašto? Vrag bi ih znao. Možda, recimo, zato jer se u materijalima, koji su im uz kaznene prijave dostavljeni, spominje sami vrh zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa. Među kojima su oni koji te interese brane ovdje, motreći na Bošnjake i Srbe, ali i oni koji paze da nam štogod ne naprave Hrvati s onu stranu državne međe – iz Zagreba i okolnih mjesta. A ako je tako, ne bi bilo zgodno da na svjetlost dana izleti informacija da se u stanu od 160 kvadrata – i to na račun love čudnog podrijetla – šepuri, recimo, hrvatska gromada poput Rade Bošnjaka. Ne bi, potom, bilo zgodno da Hrvatice i Hrvati saznaju kako su, ni krivi ni dužni, olakšani za preko sedamstotina tisuća maraka za račun plaćanja propagandnog i izbornog materijala za, održane koncem devedesetih. Pri čemu je, ispostavljajući fakturu za urađeni posao, brke omastila opet tvrtka nacionalnih zaštitara. Ne bi bilo zgodno i da se sazna kako je, s leđa malih ljudi, skoro pola miliona maraka isplaćeno kroz blagajnu bez valjanog dokumenta i obrazloženja. Ili, što je još gore, da je oko 150 tisuća maraka potrošeno za nabavku vozila koje je, samo koji tjedan – ili mjesec – potom darovanu ministru od povjerenja. Onom kojem se zbog lopovluka već sudilo. I koji je, zbog lopovluka dakako, već i mačka potegao. A kako su to, kad je opskrba ministra vozilima po srijedi, hrvatski virtuozi činili, posebna je priča. I nemoguće ju je ispričati u analizi ove vrste. No, za novinarsko propitivanje bi, siguran sam, moglo predstavljati pravu poslasticu.
martin žarić

Zanimljivo je, međutim, i pitanje po kojoj je matrici lova iz Elektroprivrede izvlačena. Veliki HZD-bard, danas nekakav pomoćnik ministra, a u ono vrijeme prvi čovjek firme Mondo, je tada, a i danas prvim čovjekom Elektroprivrede HB, potpisao ugovor o međusobnoj suradnji. U kojem se, u članku drugom precizira kako su ugovorene strane „suglasne da poduzeće Mondo u ime i za račun JP EP HZ H-B obavlja poslove i zadatke u svezi usluga promidžbe (reklame i propagande) i to: idejno rješenje reklamnih spotova za TV, idejno rješenje reklama za tisak, idejno rješenje za reklame za reklamne panoe za grad i uz međugradske ceste, razrada i realizacija ponuđenih rješenja…“. Ugovorom se, dakle, precizira da će Mondo za Elektroprivredu HB, kao monopolistu na tržištu – kojemu nikakva marketinška kampanja ni u primisli nije potrebna – obavljati poslove marketinške promocije i za to naplatiti pozamašnu lovu. A o kojoj se lovi radi, najzornije svjedoče brojke. Veliki je Martin, Žarić razumije se, velikom Vilimu, Primorcu razumije se, od od srpnja do rujna 1999. godine, isplatio, ni više ni manje, nego 1.4 miliona maraka. Fantastično. Marketinška kampanja kakva u svijetu nije zabilježena. I to, da ne bude zabune, za tvrtku monopolista, kojoj takva kampanja potrebna nije ni u šest ujutro.

I sve to je OK. No, što je s preko milju i pol? Gdje su pare? I gdje je lopov? I to još s kravatom. A ima ih više. I svi to, jadni bili, rade, ne zbog sebe nego Hrvata radi. Ajme Hrvatima. S takvim lopovima, razumije se.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1085

Kako izabrati Predsjedništvo po mjeri svih?

http://www.studio88.ba/get_img?NrImage=2&NrArticle=13968

Monday, 21 June 2010
Slavo Kukić

Od izbora 2006. godine, na kojima je Komšić izabran za člana bh. predsjedništva, ne prestaju priče o tome ima li on legalitet i legitimitet, može li nastupati kao predstavnik i u ime Hrvata, je li moralna njegova odluka da se za istu funkciju kandidira i na slijedećim izborima. Lideri političkih stranaka s hrvatskim predznakom, dakako, znaju što je po srijedi. I znaju da nije problem u Komšiću nego u načinu kako je izbor članova Predsjedništva riješio Ustav. Dokument, dakle, u čijem oblikovanju nije sudjelovao Komšić – a bogme ni ljudi iz partije kojoj on pripada – nego ti isti lideri, odnosno, što je točnije, njihovi politički mentori, avanturisti kojima se i danas klanjaju.

A, u članu petom Ustava se, razjasnimo i to, nalazi odredba koja ne ostavlja ni trunke prostora za „umovanja“. Predsjedništvo BiH je, stoji tamo, sastavljeno „od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabrana s teritorija Republije Srpske“. U istom članu se, potom, i precizira da se članovi „Predsjedništva biraju izravno u svakom entitetu (tako da svaki glasač glasuje za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu)…“.

Apostrofirana odredba se, dakako, može tumačiti na samo jedan način. Prema njoj, članovi Predsjedništva BiH nisu predstavnici konstitutivnih naroda, niti u tom organu nastupaju u ime naroda. Potpuno suprotno. Njih ne biraju narodi nego građani iz reda konstitutivnih naroda, a oni, sukladno tome, u obavljanju svoje funkcije nastupaju u ime i za račun svih građana. I sve dok je te ustavne odredbe, članovi Predsjedništva će se birati kao i do sada. Usprkos, dakle, svim galamama koje se okolo dižu.

Zašto, onda, pribijanje na križ Komšića? Osobno, dakako, nemam nikakvih dvojbi o motivima onih koji u bh. javnosti nastupaju s pozicija „zaštitnika“ Hrvata. I neovisno o tome kako se pri tome predstavljaju – kao „stožeri“, bez kojih ta zaštita nije moguća, ili, pak, kao tek jedna od klackalica u niski ukupne zaštite naciona. Znaju, hoću reći, oni što u Ustavu piše. Znaju, potom, da sve to nema veze s Komšićem. Ali, čemu onda pljuvanje po čovjeku? Ma, ni tu nema tajni. Pljuvanje je u funkciji pritiska koji bi aktualnog člana bh. predsjedništva trebao „natjerati“ na uzmicanje. Na, dakle, odluku da ipak odustane od slijedećeg mandata. Jer, novi Komšićev mandat – za one koji se bave ozbiljnim politološkim analizama – niti u kojem drugom slučaju ne može doći u pitanje.

Razumijem, dakle, motiv hrvatske političke klase. No, sebi često znam postaviti pitanje što se to događa s ostalima – onima koji pišu po portalima, u printanim medijima, s ljudima koji se kite akademskim titulama, prikazuju znalcima ustavnog prava i političkog sistema, s mnogim drugima. Neki od njih su, ruku na srce, potaknuti istim motivima kao i njihovi politički nalogodavci. Većina, međutim, tekst bh. ustava nikada u životu nije ni vidjela. I, razumije se, tumače ga kako im na um pa’ne.

Sve to, doduše, ne znači kako je postojeće ustavno rješenje i dobro. I kako zaslužuje javne pohvale. Dapače. Što se, primjerice, mene tiče, prikloniti se ne mogu ni njemu, ali ni onom kojeg zagovaraju hrvatski „usrećitelji“, posebice oni s tovarima kaznenih prijava zbog lopovluka počinjenog u prethodnih petnaestak godina. Zbog čega je Hrvatima, u značajnoj mjeri, baš ovako kako jeste.

Zašto se ne slažem s postojećim ustavnim rješenjem? Ustav BiH je, piše u Preambuli, normativni akti koji utvrdiše „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani BiH“. A to znači, tako barem navedenu odredbu shvaćam, da i kolektivni šef države mora biti odraz takve ustavne formulacije. Da je, hoću reći, izraz volje i konstitutivnih naroda i građana. Prema tehnologiji izbora, međutim, koju postojeći Ustav propisuje, Predsjedništvo ne mora nužno odražavati i volju konstitutivnih naroda. Jer, ono je organ kojeg – tako u Ustavu piše – biraju građani. A takvo rješenje može, kad su u pitanju Hrvati, biti iskorišteno na štetu jednog konstitutivnog naroda.

Ni na kraj mi pameti, međutim, nije prigrliti ni rješenje kojim mašu „zaštitnici“ hrvatskih interesa. Po njemu, pojasnimo i to, Predsjedništvo bi, kao kolektivni šef države, trebalo biti tijelo sastavljeno od predstavnika triju konstitutivnih naroda. Tijelo, dakle, u koje će Hrvati, Bošnjaci i Srbi, svatko za sebe, birati svoga predstavnika. I koji će u kolektivnom šefu nastupati u ime i za račun naroda koji ga izabra.

Zašto sam protiv takvog ustavnog rješenja? Protiv sam jer bi njime iz participacije u Predsjedništvu bili eliminirani svi ostali – nacionalne manjine i građani bez nacionalne identifikacije. A takvih ima – i to ne malo. Protiv sam, potom, jer Predsjedništvo, ali i svi njegovi članovi, moraju nastupati u ime i za račun svih svojih državljana. Na što, prema rješenju koje nam se sugerira, nisu obvezni. Protiv sam, na koncu, jer bi nastup u kolektivnom šefu države u ime i za račun samo jednog dijela njezinih državljana nužno vodio nesporazumima i dezintegriranju i BiH kao države i bh. društva.

A gdje je, onda, rješenje? Ima li ga? Ima. I, u skladu je i s Preambulom postojećeg Ustava – činjenicom da se radi o državi kojoj su konstituenti tri naroda, ali i građani i ostali. I ne radi se o samo jednom čarobnom rješenju. Ima ih više. Ako bi se, primjerice, pri ustavnim promjenama i dalje ostalo na Predsjedništvu sa tri člana – Hrvatom, Bošnjakom i Srbinom – svaki od njih bi, da bi bio izabran, morao dobiti povjerenje naroda iz kojeg se bira. No, ono nije i dovoljno. Pošto članovi ovog organa ne nastupaju u ime i za račun samo jednog naroda, nego u ime i za račun svih bh. građana, morali bi dobiti povjerenje i ostatka biračkoga tijela – iz druga dva konstitutivna naroda, ali i onih koji se nominiraju kao nacionalne manjine ili građani bez nacionalnog identiteta. Pri tome su, dakako, moguća različita tehnička rješenja. Ali, o njima ne bih ovom zgodom.

Moguće je, međutim i rješenje po kojem bi Predsjedništvo – i ono je pravičnije od prethodnoga – imalo četiri člana. I po kojem bi ga, pored članova iz triju konstitutivnih naroda, činio i član biran iz reda svih ostalih – nacionalnih manjina, te građana bez nacionalnog opredjeljenja. Tehnologija izbora je gotovo identična. Svaki od njih bi – a rješenja mogu biti različita – morao dobiti povjerenje grupe iz koje se bira, ali i određenu razinu povjerenja svih ostalih u ime i za račun kojih će sutra, bude li izabran, nastupati. I time su otklonjene sve dileme, ali i svi argumenti onih koji su zabrinuti – za Hrvate ili bilo koji od dva druga konstitutivna naroda, ali i onih koji muku muče zbog neravnopravnosti građana koji se ne svrstaše ni pod jedan od tri nacionalna kišobrana.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1062

Predizborna kombinatorika mostarskog Sokola

http://www.rtm.ba/thumbnail.php?file=news/2010/march/soko_mostar_ftv_470947526.jpg&size=article_medium

Thursday, 10 June 2010
Slavo Kukić

Prethodnih je mjeseci u političkom naletu na kojem mu, po svemu, zavidjeti mogu mnogi. U više navrata se uspio uslikati s prvim ljudima zapadnih susjeda – Josipovićem i Kosoricom. Što, usut, zaslužuje poseban analitički osvrt jer, ako ništa drugo, baca nešto drugačije svijetlo na hrvatsku evropsku orijentaciju u odnosu na onu o kojoj nam, i jedno i drugo, svakodnevno zbore. No, o tome nekom drugom zgodom.

Prvi hadezeovac je, potom, izlobirati uspio i Dodika, a time i osigurati određen broj glasova za svoga predsjedničkog kandidata, kako god da se on zvao. Kako će kod bh. Hrvata te glasove braniti, ostaje da se vidi. Jer, iste takve glasove već godinu dana nabija na nos Komšiću i SDP-u. No, poznajući sposobnost njegove manipulacije javnošću, ne dvojim da će i za to pronaći učinkovit način.

Manipulatorske sposobnosti mostarskog Sokola, međutim, ovih su dana doživjele istinsku kulminaciju. U momentu, naime, dok ova analiza nastaje, još uvijek sam pod dojmom obznanjivanja strateškog sporazuma između njegove stranke i HSS-NHI. A razlog tome su najmanje dvije grupe razloga.

Prva se tiče samog čina potpisivanja sporazuma o strateškom partnerstvu s HSS-NHI. Prije haesesovaca, naime, za isti je sporazum Čović već pridobio dvije stranke s hrvatskim predznakom – HKDU i HSP Herceg-Bosne. Istina, za njih malo tko i da je čuo, a kamo li da ozbiljno razmišlja o mogućnosti da im sutra, početkom listopada, dade i svoj glas. Ali, taj detalj lidera HDZ-a niti ne muči. Cilj mu je, naprotiv, stvaranje dojma kako on, i stranka kojoj je na čelu, oko sebe okupljaju sve što hrvatski diše. I kako je sve ostalo, što je ostalo izvan toga, hrvatski krajnje sumnjivo.

Istina je, potom, da bi navedene stranke mogle nestati već koji mjesec nakon provedenih izbora. Ali, taj detalj ne brine njihove prvake. Jer, oni ionako ne mogu, i uz najintenzivniju kampanju, oko sebe okupiti autobus pristalica. Prema tome, nestanak s političke scene nije problem zbog kojeg ne bi mogli zaspati. Dapače. U čitavoj toj priči im je važno da se oni osobno uhljebe i slijedeće četiri godine. A Čović im je, bez dvojbi, za „strateško partnerstvo“ takvu budućnost obećao.

S HSS-NHI je, nažalost, stvar puno komliciranija. U pitanju je, prije svega, stranka s dugom historijom. Potpis na strateški sporazum, kojeg, kako stvari stoje, mimo stranačkih tijela, prethodnih dana stavi prva haesesovka, tu historiju ozbiljno dovodi u pitanje. Za ljude iz vrha stranke on je, moglo se čuti, zeleno svijetlo za njezinu konačnu eutanaziju. Za, drugim riječima, njezino definitivno svrstavanje pod Čovićev politički kišobran, a time i gubljenje vlastitoga političkog identiteta. Hoće li se to i dogoditi? Odgovor bi, ako je vjerovati ljudima iz vrha stranke, mogao stići već slijedećih dana.

Druga grupa razloga je u vezi s izjavom prvog hadezeovca kako će, tako on očekuje, stranka kojom kormilari, na listopadskim izborima osvojiti najmanje 130.000 glasova, odnosno dva i pol puta više od svih ostalih stranki s hrvatskim predznakom. Nije, dakako, mudrost pretpostaviti da je Čovića na takvu računicu potakla procjena kako bi ona mogla biti motivator za razmišljanje i onima koji dvoje kome svoj glas dati. A logika je, ako toj stranci glas dade dvije trećine svih bh. Hrvata, zašto isto ne bih učinio i ja osobno.

Stvarnost, međutim, ne tjera vodu na mlin Čovićevim javnim kalkulacijama. U prilog tome, uostalom, govore i brojke. Hrvatsko biračko tijelo u BiH, a jedino se od njega može očekivati da glasuje za stranke s hrvatskim predznakom, čini oko 250, pa neka bude i čitavih 300.000 glasova. Ako je, potom, temeljem iskustva suditi, prosječna stopa izlaznosti na izbore je ispodpolovična. Na raspolaganju svim strankama je, drugim riječima oko 150 tisuća glasova Hrvata. Tridesetak tisuća će ih najmanje, a možda i koja desetina tisuća više, živi bili pa vidjeli, odlepršati strankama s nenacionalnim predznakom – Narodnoj stranci Radom za boljitak i SDP-u prije svega. I što je ostalo? Manje od onoga koliko veliki manipulator najavljuje da će osvojiti sam.

A što je s ostalima? S HSP-om, recimo, onim pravim, Jurišićevim a ne onim kojeg je Čović osobno, za potrebe svojih političkih kalkulacija, stvorio. Ili s HDZ-om kojim upravlja Ljubić? Jer, istraživanja nisu tako optimistična kako bi se dalo naslućivati iz Čovićevog javnog driblinga. Ako je, naime, temeljem njih suditi, u zapadnoj Hercegovini njegov bi HDZ mogao ostati tamo gdje je stao i prije četiri godine. Drugdje bi, istina, moglo biti da stoji i nešto bolje. Ali, to nije ni blizu onom o čemu zbori prvak HDZ-a. I sve to, pošteno govoreći, može donijeti maksimalno dvadesetak postotaka rasta u odnosu na 2006. godinu. Ili, prevedeno u brojke, novih desetak do, eventualno, petnaest tisuća glasova. S kojima se, da ne bude nesporazuma, Čović zadržava na granici od sedamdesetak, ili koju tisuću glasova više. A odatle do najavljenih stotinu i trideset je dalek put. Kojeg Čović savladati neće ni u slijedećih stotinu godina. Potpuno suprotno, svijest o onome što radi – a radi, nema što nije – broj blesavih, onih koji glasuju mimo zdrave pameti, bi mogao iz godine u godinu primicati evropskom prosjeku. Što, opet, nije proces kojem bi se Čović trebao veseliti. Dapače.

http://68.171.213.156/_blog/?p=1050

Prvi znaci Čovićeva pada

http://www.index.hr/images2/dragancovic_sudbih.gov.ba.jpg

Tuesday, 15 June 2010
Napisao:Slavo Kukić

Prethodnih šest-sedam mjeseci Čovićeve ofenzive stvaralo je dojam da se HDZ, i on osobno – nakon strovaljivanja prije četiri godine – trijumfalno vraćaju. Lider HDZ-a je, prije svega, do u tančine razrađenom strategijom javnih istupa, te do u detalje razrađenim planom njihove javne promocije, stvarao dojam kako sve više on, a sve manje ostali, istupa u ime hrvatskog naroda u BiH. Prisjetimo se, uostalom, relativno intenzivne komunikacije s Dodikom prethodnih mjeseci. Prisjetimo se, potom, bacanja prašine u oči sunarodnjacima pričom o dogovorenoj hrvatsko-srpskoj strategiji. Prisjetimo se, na koncu, i pompezne najave lidera SNSD-a kako će svoje glasače – a to znači Srbe – u Federaciji pozvati da glasuju za Čovićeva kandidata za člana državnoga predsjedništva.

Dojam o marginalizaciji svih ostalih – HDZ-a 1990 i HSP-a prije svega – stvarao je i javnim prikazom svoje komunikacije sa Zagrebom. Susretima, a potom i potpisivanjem sporazuma o suradnji s Kosoricom, i agresivnim pristupom u njihovu serviranju sunarodnjacima u BiH, meštar manipulacije stalno je odašiljao poruku kako zagrebačka partijska centrala okreće leđa svome dojučerašnjem jokeru, Ljubiću, i kako javno priznaje da danas tipuje na njega. I nije da u tome nije imao uspjeha. Dapače.

Zašto je takvu igru prihvatila i premijerka zapadnih susjeda zna samo ona. Ne vjerujem, međutim, da će joj to pojačati rejting u vlastitoj zemlji. Potpuno suprotno. Jer, koliko sutra bi je, njezini birači i svi ostali građani Hrvatske, mogli provocirati čudnim pitanjima. Zašto je, primjerice, potpisala sporazum o strateškoj suradnji sa strankom protiv čijeg prvaka se vodi najviše kaznenih postupaka u zemlji u kojoj djeluje? Ili, zašto bezuvjetan sporazum sa strankom, kojoj je jedan od najisturenijih lidera čovjek protiv kojeg je Hrvatska raspisala međunarodnu potjernicu? Zar nije logično da se, kao uvjet suradnji, apostrofira izručivanje čovjeka kojeg se optužuje da je za preko 600 tisuća kuna nezakonito „olakšao“ hrvatski državni proračun.

Dodatnu zabunu, i uvjerenje kako mu se povratak na bijelom konju ne može spriječiti, unijela je komunikacija s hrvatskim predsjednikom, ali i liderom tamošnjih socijaldemokrata. Što su mu dvojica prvaka u toj komunikaciji kazali sam Bog zna. Istina je da javnost o tome nije dobila gotovo pa nikakvu informaciju. A velikog meštra manipulacije njihovo kazivanje niti nije posebno brinulo. Važno mu je bilo samo da se je s njima uspio uslikati. Sve ostalo je bio posao njemu naklonjenim novinara i medija – da u javnosti stvore dojam kako je Zagreb, pa i onaj opozicioni, prihvatio njega kao partnera bh. Hrvata, a ne Ljubića i Jurišića, te kako je i glas za njega i stranku kojoj je na čelu na listopadskim izborima prirodan slijed stvari i jedino logično opredjeljenje.

Sve to Čović je pokušao kapitalizirati dodatnim potezima na domaćoj političkoj sceni. Dok su se lideri drugih stranaka pozivali na Kreševsku deklaraciju, on im je nudio rješenja koja ih i kratkoročno i na duže staze izbacuju iz sedla. Da se, primjerice, pridruže HDZ i tako onemoguće rasipanje hrvatskih glasova. I da time, kao, spriječe gubljenje hrvatskih mandata na svim razinama. Da, potom, podrže njegova – i jedino njegova – kandidata za člana predsjedništva. I da time, uz dodatni vjetar u leđa srpskim glasovima, spriječe Komšića kao čovjeka koji, nehrvatskom potporom – na koju, tako ispada, pravo ima samo HDZ, ne i drugi – želi po drugi put useliti u odaje kolektivnog šefa.

Argument, pak, za tezu kako im ništa drugo i ne preostaje Čoviću je, uz sve navedeno, bio i podatak da su kišobran njegove partije već prihvatile neke stranke s hrvatskim predznakom – HKDU, HSP HB, te HSS-NHI. Pri tome ga posebno nije brinuo detalj da za prve dvije među njima nikada čulo nije najmanje devet desetina bh. Hrvata. Ili da se, recimo, radi o strankama koje, izuzmu li se njihovi samozvani prvaci, javnosti ne mogu pokazati niti jednog svoga člana. Iz čitave te priče iskače jedino HSS-NHI. No, ona bi Čovića mogla doći i glave. Ali, o tome malo kasnije.

Svemu tome, na koncu, dodatnu težinu je, čitavo ovo vrijeme, davala nemoć, a sve mi se čini i užasna korumpiranost bh. pravosuđa. I stalno uspijevanje velikog meštra da umakne sudu pravde – za ono što uradi u vezi s mesnom industrijom, sa zloupotrebom ovlasti u raspodjeli novca iz federalnog proračuna, s dealovima u Sokolu, s otimačinom Eroneta, u vezi s… samo Bog zna čime sve ne.

Posljednji dani, međutim, Čoviću neće ostati u lijepom sjećanju. Naprotiv. U njima se, po svemu sudeći, događa zaokret zbog kojeg neće ni dobro spavati ni lijepo sanjati. Uzdrmalo ga je, prvo, nenasijedanje iole relevantnih stranaka s hrvatskim predznakom. Na trik nasjeli nisu ni Ljubić ni Jurišić. A, očito je, ni ostali. Zbog toga u izbore za člana Predsjedništva BiH niti nije ušao on. A, siguran sam, razmišljao je o tome. Jer, u uvjetima još tri ozbiljna kandidata za tu poziciju njegove šanse da se dočepa državnoga trona su gotovo pa nikakve. I stoga je radije žrtvovao kraljicu nego sebe samog. A ona, iako i sama znade što je čeka, nije imala snage da se odupre. I da izbjegne hipoteku gubitnika. Koja je, ruku na srce, neminovno čeka. Jer, sadašnje stanje stvari jamči pobjedu Komšića. Protiv čega, usput, osobno nemam ništa. Dapače. Da ću mu ponovo dati svoj glas najavio sam prije više od mjesec dana. I pri tome ostajem i danas.

Čovića su, potom, uzdrmala i istraživanja javnog mnijenja. Po kojima je, primjerice, njegov utjecaj iza onog kojeg u hrvatskom biračkom tijelu imaju i Ljubić i Jurišić. Ali, i po kojima ga njihove stranke tuku u čak četiri od pet županija u kojima Hrvati čine većinski dio biračkoga tijela.

Problem mu, uz sve kritike na iste, stvaraju i organi gonjenja. Potvrđena mu je, naime, optužnica u slučaju Eroneta. A ona mu, u vremenu izborne kampanje, uzima dragocjeno vrijeme, ali i uvjerljivost kod birača. Ne miruje ni tužitelj Posebnog odjela Tužiteljstva BiH. Ovih je dana Sudu BiH uputio žalbu na prvostupanjsku presudu u predmetu protiv Čovića i Bičakčića, kojom su oslobođeni od optužbe da su kao premijer i dopremijer počinili produženo kazneno djelo zloupotreba položaja ili ovlasti.

Završni bi udarac, međutim, Čoviću moglo značiti događanje u HSS-NHI. Poznato je da je s predsjednicom ove stranke, mimo dopusta stranačkih tijela, veliki meštar potpisao sporazum o strateškoj suradnji. Kojemu je cilj, zapravo, bio eutanaziranje jedne od najznačajnijih političkih stranaka bh. Hrvata. Ali i slabljenje osobnih političkih protivnika prije i nakon listopadskih izbora. No, plan mu nije prošao. Uzalud lojalnost Lovrićke. Uzalud njezino nepriznavanje travničkih odluka Predsjedništva i Glavnog odbora stranke kojoj je bila na čelu. Uzalud i naknadne prijetnje Anti Čolaku, novom prvom haesesovcu, i njegovoj obitelji. Lovrićka je smijenjena, a privođenje HSS-NHI nije uspjelo. Članovi stranačkih organa su bili gotovo jednoglasni. A novi lider je Čoviću i stranačkim mu drugovima – precizirajući da su kriminalci, da su rat tražili i da će ga imati – najavio konačni obračun. Što će iz svega toga biti ostaje da se vidi. No, da bi veliki meštar mogao imati problema – mogao bi.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1056

Predsjedniče, navijat ću za Srbiju!

Monday, 31 May 2010
Slavo Kukić

Sve više je razloga za optimizam kako bi vrijeme, koje je obilježilo prethodna desetljeća, vrijeme svojevrsnog pomračenja uma, moglo definitivno ostati iza nas. U prilog tome, među inim, svjedoči i najnovije izdanje HRT-ove emisije „Nedjeljom u 2“ i razgovor kojeg je Aleksandar Stanković, hrvatski novinarski guru vodio sa Žarkom Domljanom, prvim predsjednikom Hrvatskog sabora. A koji me je bio dodatni motiv za tekst kojeg sam, ionako, odlučio napisati. U kameru Stankoviću Domljan je, ukratko, izgovorio ono što, barem što se mene tiče, od prvog Tuđmanova kormilara zakonodavnom vlašću nikad nisam očekivao. Osudio je autoritarni kod svoga vođe, njegov odnos prema BiH okarakterizirao kao proizvod neznanja ili, pak, kancerogene opijenosti Hrvatskom banovinom, svjedočio o duploj politici prema bh. susjedima – zbog utjecaja ekstremnog hercegovačkog krila u vrhu hrvatske politike prije svega – neozbiljnom i bez ikakvih izgleda na uspjeh ocijenio svaku politiku koja je usmjerena prema rušenju BiH kao države i društva. Da čovjek ne povjeruje.

Drugi je, i mnogo značajniji razlog optimizmu, u vezi sa skupom koji je, samo dan prije toga – kao preludij za sastanak „EU – Zapadni Balkan“, najavljen za 2. lipnja – održan u glavnom gradu BiH. U pitanju je „21 sesija Igmanske inicijative“ u čijem radu su, i to prvi put u deset godina djelovanja ove nevladine mreže, sudjelovali i svi lideri tzv. Daytonskoga četverokuta – predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore, ne predsjedavajući predsjedništva naše zemlje. A da se radi o skupu čiji bi učinci mogli biti važni za budućnost regije svjedoči i jedna reakcija hrvatskih političkih radikala. Onih, da ne bude dvojbi, iz radionice Šuškovih „mađioničara“ iz vremena devedesetih. Onih, dakle, koji se ni danas ne uspijevaju osloboditi endehazijskih tlapnji. A koje danas ne personificiraju politički lideri rođeni u krilu Tuđmanove i Šuškove političke filozofije nego, koje li ironije, „umovi“ okupljeni oko Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. I za koje je sarajevska sesija Igmanske inicijative – a Bog me ubio ako ijedan od tih pametnjakovića znade i dvije suvisle o deset godina djelovanja ove nevladine mreže, u koju je uvezano preko 150 nevladinih organizacija s prostora zapadnog Balkana – samo još jedan pokušaj obnavljanja Jugoslavije, ovaj put one treće dakako.

No, oni ni nisu važni. Takvih je, uostalom, u povijesti uvijek bilo. Važni su, međutim, trendovi na prostoru bivše zajedničke države, u odnosima među državama tzv. Daytonskoga četverokuta posebice. Jer, oni se, htjeli ili ne, prelijevaju i najzornije oslikavaju na prostoru BiH – kao odnosi među pripadnicima triju bh. etnosa koji se nominiraju kao konstitutivni narodi. A na njih se, sudi li se prema sarajevskoj sesiji Igmanske inicijative, može gledati s puno većom dozom optimizma. U Sarajevu je, naime, optimizmom i drugačijim od dosadašnjeg odisalo sve – od želja dobrodošlice sarajevskog gradonačelnika do zajedničke izjave četiri predsjednika, kojom apostrofiraju zajedničku evropsku perspektivu, nužnost dijaloga u rješavanju međusobnih sporova, te, na koncu, pozivaju i civilno društvo i sve druge strukture četiriju država da, kroz političke i strukturne reforme, sudjeluju u procesu transformacije svojih društava.

Lijepo da ljepše ne može biti. A tome su, treba priznati, doprinijeli svi koji su za govornicu sarajevske sesije izlazili – kako kopredsjedavajući Igmanske inicijative, tako i lideri četiriju država. Prvi među njima su se potrudili apostrofirati temeljne vrijednosti na kojima svoje djelovanje temelji ova mreža nevladinih organizacija – antifašizam prije svega, uzdržavanje od prejake retorike u međusobnoj komunikaciji, opredijeljenost očuvanju BiH i njezinoj izgradnji kao demokratske države i društva, ali i niz drugih rijednosti.

Oni, međutim, nisu bili u središtu sarajevskog zbivanja. Jer, to je opredjeljenje na kojem je Igmanska inicijativa prepoznatljiva svih prethodnih godina. Važni su, hoću reći, bili lideri Daytonskoga četverokuta. Koji su se u Sarajevu našli ne zaslugom državnih politika nego zaslugom civilnoga društva njihovih zemalja. Njihovo sudjelovanje u radu sarajevske sesije je, prema tome, i najslikovitiji – makar on bio i samo privremen – izraz trijumfa civilnoga sektora nad politikom.

Ali, ni to nije najvažnije. Za budućnost regije važniji je bio vokabular prvih ljudi četiriju država. Vokabular na kojeg smo ovdje već odavna zaboravili. Vokabular opredijeljenosti za mir, spremnosti na suradnju i međusobno razumijevanje i potpomaganje. Iz takve logike iskočio nije čak ni predsjedavajući bh. predsjedništva. A tome, poznato je, nije da nije sklon. Dapače. Mostarsko iskustvo, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoči.

Fascinirali su, međutim, barem što se mene tiče, i ovom zgodom prvi ljudi Hrvatske i Srbije. Josipović, recimo, ni ovu prigodu nije propustio da naglasi kako je BiH, ali ne balkanska nego evropska, vitalni nacionalni interes i Hrvatske i cijele regije. Nije zaboravio ni sve na ovim prostorima zamoliti da, radi budućnosti naše djece, okrenu leđa prošlosti i usmjere se prema budućnosti. A ona ne može biti utemeljena na kulturi konflikta nego, naprotiv, samo i jedino na kulturi kompromisa.

U istom tonu, i s istim žarom, nastupao je i prvi čovjek istočnih susjeda. Srbija, rekao je, nikada i ničim neće u pitanje dovoditi ni granice ni teritorijalni integritet BiH. Ali, ni bilo koje druge države Daytonskoga četverokuta.Potpuno suprotno. A što se BiH tiče uvijek će, i koliko god je u njezinoj moći, ohrabrivati dijalog njezinih naroda u okvirima koje dopušta ustav naše zemlje. A svima ostalima spreman je pružiti apsolutnu potporu na njihovu putu prema društvu evropskih naroda – bez zavisti što bi tamo mogli doći prije zemlje kojoj je na čelu. Kao što od sviju njih očekuje da se vesele uspjesima Srbije kao svojim vlastitima. I stoga ih, budući se nisu plasirali u završnicu svjetskog prvenstva u nogometu, poziva da svi, ne samo pred TV ekranima u vlastitim domovima nego i javno, navijaju za njegovu zemlju.

Što će drugi učiniti, ne znam. Što se, pak, mene tiče, predsjedniku Tadiću, kao sudionik sarajevske sesije, već danas mogu poručiti – budite bez brige. Mene ste pridobili. Neću, istina, to učiniti samo zbog Vas. Učinio bih to i bez Vašeg poziva. No, ni on nije irelevantan. Dakle, čitav lipanj sam uz nogometnu reprezentaciju Srbije. Uz dodatak, doduše – i uz reprezentaciju Slovenije. Pa, neka to krste kako im volja.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1037
http://www.rtm.ba/thumbnail.php?file=news/2010/january/slavo_kukic_230110_991989809.jpg&size=article_medium

Rehabilitacija fašizma u BiH

Friday, 14 May 2010
Slavo Kukić

Prethodnih desetak godina sam, i to bez prekida, istrajavao na tezi kako je poslijeratna bh. priča krivim kolosijekom krenula od svoga prvog dana – od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Jer, u njegovoj konstrukciji su, prisjetimo se, partneri vodećim svjetskim silama bili isti oni, s bosanskohercegovačkih, ali i širih regionalnih vododerina, koji su godinama prije toga Bosnu i Hercegovinu, sustavno i na sve moguće načine, ubijali. A to, onda, znači da ih je svijet, usprkos svim iskustvima koja je s njima prethodno proživio, u Daytonu ipak prigrlio kao partnere u izgradnji drugačije BiH, one i onakve kakva je svijetu poželjna i kakva može postati članicom velike obitelji evropskih naroda.

Te sam činjenice, potom, nerijetko dovodio u vezu s postupanjem saveznika nakon sloma nacionalsocijalizma. Da su se, naime, saveznici 1945. godine ponašali po daytonskoj logici, u izgradnji drugačijeg njemačkog društva, onog koje je evropsko a ne prijetnja njemu, za partnere bi uzeli nacionalsocijaliste a ne njemačke antifašiste. Takva primisao saveznicima četrdesetih, međutim, nije bila ni na kraj pameti. Jer, oslanjanje na nacionalsocijaliste bi značilo potporu, ne filozofiji ljudskih prava i sloboda, nego revitalizaciji ideologije straha i novog ubijanja u bližoj ili daljoj budućnosti.

U Daytonu se, nažalost, dogodilo upravo to. Za partnere obnove BiH kao države i društva uzeti su oni, ideologije i njihovi promotori, koji su odgovorni za rat i strahote kroz koje prođe mali čovjek – nacionalisti i šovinisti svih bh. boja. A očekivati od njih izgaranje za BiH, toleranciju razumijevanja i uvažavanja više je nego neozbiljno. Potpuno suprotno, daytonska amnestija im je došla k’o „kec na desetku“ – da posao, kojeg započeše početkom devedesetih, nastave, sada doduše drugim sredstvima. No, ambicija je ista – uništiti BiH kao državu i društvo, pri tome za sebe osvojiti što više i ostvariti čim bolje pretpostavke za neka nova, za temeljnu ideju s početka devedesetih povoljnija vremena.

Ako je sve to tako, logično je da na sonu imamo baš ono što imamo – nastavak rata, sada, istina, u nešto drugačijoj formi nego devedesetih. Da rat nije završen, ali i da procese u BiH ne profiliraju ljudi suvremenih evropskih svjetonazora nego oni drugi – oni koji pripadaju ropotarnici povijesti – pokazuje se svakodnevno. To, nažalost, i nije najgore što se moglo dogoditi. Dojam je, među inim, kako je front otpora takvoj politici sve slabašniji. Kako se, potom, antievropskoj političkoj filozofiji sve manje protive i oni bi, po zakonu logike, trebali biti u prvim borbenim redovima. A koji, umjesto toga, sve češće staju na čelo fašističkih ideja i ideologija. I legitimiraju se kao njihovi glavni bubnjari.

Ovih dana, naime, državni parlament zadaje nove udarce zemlji kojom vlada. Nakon što je odbio SDP-ov, izglasati spreman nije bio ni Prijedlog zakona o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebi njihovih simbola u BiH, kojeg mu na usvajanje uputi Vlada Nikole Špirića. Da čitava priča bude još farsičnija, prijedlog Vlade, vjerovali ili ne, odbaciše zastupnici Špirićeve, a ne neke druge partije. U demokratskom svijetu ta činjenica u pravilu ima iste posljedice – da se, budući nastupa suprotno opredjeljenju vlastite stranačke baze, traži odstupanje svoga premijera. U BiH, međutim, takvi se trikovi dogovaraju u stranačkim kabinetima. A u njihovim konstrukcijama, da bude još gore, sudjeluju oni koji zakon, tobože, predlažu i oni drugi – koji će mu, u ime naroda dakako, pokazati crveno svijetlo.

Što je zastupnike SNSD-a, sljedbenike – barem što se njezinih programskih opredjeljenja tiče – stranke socijaldemokratske provenijencije, „natjeralo“ na takav civilizacijski strmoglav? Zašto, drugim riječima, ljudi koji se legitimiraju kao dio lijevog evropskog političkog spektra, odbiše podržati zakon kojim se u vezu s fašizmom dovode organizacije vezane za četnički i ustaški pokret, te one koje veličaju Handžar diviziju? Dodikovi „socijaldemokrati“ svoj čin obrazložiše činjenicom da nije dovoljno precizirano koje su to fašističke i neofašističke organizacije.

Može biti. No, što je to što je ostalo nejasno, neprecizno, nedorečeno? E, tu maske padaju. Dodikov glavni parlamentarni jurišnik je, istina, ustuknuo otkriti cijelu istinu. I stvarni motiv odbijanja zakona uviti u celofan. Vrijeme je, pojašnjava, da prekinemo s logikom koju su nam, tamo nekih sedamdesetih, nametali – „da je neko ustaša, da je neko pripadnik Handžar divizije ili četnik, zato što je to tadašnjem režimu odgovaralo“. Ali, zato izdržala nije njegova stranačka sudružica. Priznala je, i to bez imalo krzmanja, da je problem u četničkom pokretu. Koji je, veli gospođa, oslobodilački i ujdurma je svrstavati ga u isto – društvo fašističkih organizacija u koje su, s pravom, svrstane ustaše i sljedbenici Handžar divizije.

No, ni to nije sve. Ovakvi nastupi su, istini za volju, dijelom vezani i za svu tu bh. poslijeratnu stvarnost. Dio te stvarnosti je, i ne htijući, na istom zasjedanju parlamenta javnosti dostupnom učinio jedan drugi zastupnik. Evidentno je, rekao je, da mi ovdje o našoj povijesti „čitamo različite knjige, pratimo različitu povijest“ i da je, sukladno tome, naš odnos prema novijoj povijesti – pa i fašističkim organizacijama koje je obilježiše – samo logična posljedica tih činjenica. No, nelogično je, da se s parlamentarne govornice gotovo i nije čulo drugačije shvaćanje te iste povijesti. Veoma su, naime, rijetki bili i oni koji se takvoj, javno promoviranoj logici usprotiviše. Dapače. Onima, koji zasjedanjem parlamenta vodiše, protivljenje Dodikove soldateske bijaše razlogom da predlagačima Zakona, zastupnicima SDP-a, sugerira da se okanu „ćorava posla“, jer time, navodno, problem fašističkih i neofašističkih organizacija ne rješavaju, nego ga, potpuno suprotno, dodatno potiču.

Aferim. Aferim predsjedniče. I ajme svima ostalima. Uz dodatak, dakako, ne odgovore li takvoj logici na način koji je jedino moguć – odbacujući je na prvim slijedećim izborima. I podržavajući one koji joj se i danas veoma otvoreno suprotstavljaju.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1019
http://www.hercegbosna.org/slike_upload/20100322/velicina1/herceg_bosna201003221603200.jpg

Lažni Valter u borbi za ljudska prava

Tuesday, 4 May 2010
Slavo Kukić

Sredinom veljače grohotom sam se smijao informaciji kako je Našoj stranci pristupio prvi čovjek Helsinškoga komiteta BiH. Na prinovi im, priznajem, uopće nisam zavidio. Dapače. Zbog te sam vijesti, najiskrenije, od prvog dana izražavao bojazan za ono što bi moglo spopasti stranku koja pravi prve političke korake, ali i izaziva sve masovnije simpatije običnog, malog čovjeka. Jer, dvonošci tipa Dizdarević, ma gdje se našli, mogu biti samo uteg o vratu, početak kraja. Ili još konkretnije, već drugi dan će iskoristiti sve kako bi napravili pometnju i dočepali se trona. I samo im je on, tron, na pameti. A sve ostalo, ideje, ideologije, ideali, sve to je u funkciji – i ništa više. Priča, pak, o moralu „velikog borca za ljudska prava“, koju bh. javnosti serviraše novi mu partijski drugovi, priča je koja pokazuje koliko ga taj svijet ne poznaje.

Podloga za takav sud mi, da ne bude dvojbi, nisu tuđa nego, na moju nesreću, vlastito iskustvo s, kako ga oslovi jedan stranački suborac, beskompromisnim borcem za ljudska prava. Opekoh se sa njim – kao, uostalom, i još neki – na slučaju tzv. Alžirske grupe. A po srijedi uopće nije bila javnosti servirana zabrinutost „velikog borca“ za ljudska prava stranih državljana koji se, sam Bog zna zašto – i to kao građani BiH, a ne slučajni prolaznici – nađoše na teritoriju naše zemlje. Ma kakvi. Po srijedi bijaše ista igranka u koju danas uleti i Naša stranka. „Veliki borac za ljudska prava“ bi, dakle, stranku trebao ojačati potporom civilnoga društva, a ona bi mu, zauzvrat, imala obvezu osigurati političku moć. Ili, ako ne to, onda barem hladovinu u pariškom ili inom ambasadorskom dvorcu – od Chicaga do Tokya. Istu je obvezu, koliko znam, nepuno desetljeće unazad, prema ovom „zaljubljeniku“ u ljudska prava preuzeo i lider SDP. A kada je nije bio voljan izvršiti, vrli „borac za ljudska prava“ mu je – i samo zato, a ne zbog brige za bilo čija ljudska prava – uzvratio Alžircima. Iskoristio ih je, dakle, kao yokera osobne osvete. Sve ostalo je, neka javnost zna, tek dimna zavjesa.

Iz prošlosti bi „vrlog borca“, potom, još ponešto mogli naučiti – i Naša stranka i borci za ljudska prava, oni pod kišobranom Helsinškoga komiteta BiH posebice. Prije osam godina „vrli je borac za ljudska prava“, ko biva, napustio čelo ove nevladine udruge. Prisjetite se, funkciju vršitelja dužnosti obavljaše – ni kriv ni dužan – izvjesni Čemidžić. Mnogi su pitali – zbog čega? Zašto baš on? Zašto, među inim, kod tako prepoznatljivih ljudi iz sarajevskog miljea? Ljudi koji su Helsinškom komitetu mogli biti od mnogo veće koristi? Nije, međutim, dugo trebalo čekati na odgovor. Uz takve bi, naime, na mjestu prvog čovjeka nemoguć bio njegov come back. Uz sirotog Čemidžića, međutim, povratak je neumitan. I ne samo to. On je i povratak spasitelja. I uvjet opstanka jedne tako značajne institucije.

Scenarij, primijenjen gospodnje 2010. godine, gotovo je preslikan. Veliki borac odlazi u sferu politike jer je, kao, zbog budućnosti BiH tamo značajniji. Na prvom kongresu Naše stranke, međutim – sreća za nju samu – nije išlo kako je veliki „borac za ljudska prava“ planirao. Sirotan ne uđe ni u Glavni odbor. A htio je mnogo dalje. I više dakako. U Predsjedništvo, pa i na sami vrh. No, tamo su se opametili. I povukli kočnice. Po principu – polako momče. Uspinjanje nije let na kojeg si navikao. Uspinjanje je mukotrpno. I treba ga svakodnevno zasluživati.

No, naivčina nije ni „veliki borac za ljudska prava“. Osigurao se on tamo otkuda je otišao. U Helsinškom komitetu. Kao i prije osam godina. I opet isti scenarij. Na čelu Komiteta je, kao i ranije, vršitelj dužnosti. I nanovo čovjek koji je, u usporedbi s drugima, blijeda sjenka. Ali, i čovjek koji nema ambicija svoje trenutno mjesto boravka, Tuzlu, zamijeniti sarajevskom adresom. A stajanje na čelo ove nevladine organizacije tu „žrtvu“ traži. Sve to, dakako, znači da bi vršitelj dužnosti mogao završiti na isti način kao i onaj s početka dvijetisućitih. Da bi, koliko sutra, također mogao odstupiti. I da bi Komitet u pomoć ponovo mogao prizvati, kako sebe ovih dana ljudina sam oslovi, „osnivača i bivšeg predsjednika“. I opet kao spasitelja. Baš kao i gospodnje 2002.

Iskustvo je, međutim, razlog i za dodatni oprez. Sada se „veliki borac“ i dodatno osigurao. U Helsinškom komitetu, za razliku od vremena prije osam godina mora osigurati i neku poziciju za sebe. I to plaćenu k’o „ćaći mise“. Preko, tako kažu, tri tisuće maraka. Jer, po srijedi je „žrtva“ koju „veliki borac“ čini samo zbog „osjećaja ljubavi“ za organizaciju koju je utemeljio. I spašavao uvijek kad je, njezinom a ne njegovom voljom, bio pozvan. A žrtvu treba platiti, zar ne?

Za razliku od početka dvijetisućitih „osnivaču i velikom borcu za ljudska prava“ danas se, međutim, ispriječio i još jedan, po svemu neplanirani problem. Prije osam godina, naime, na mjesto „osnivača“ se nitko nije usudio natjecati. I njega su, zahvaljujući tome, sve vrijeme u Komitetu čekala otvorena vrata. Mislio je „osnivač i veliki borac za ljudska prava“ da će opet biti po starom. Na njegovu žalost – nije. Ambiciju za njegovo mjesto iskazala je jedna od prvih mu suradnica. Ugledna pravnica Branka Inić. A to je, onda, prelilo čašu. I samokontrolu „osnivača i velikog borca“ oborilo ispod svake granice tolerancije.

Ovih dana, naime, mediji prenesoše pismo, ili barem najznačajnije mu dijelove, koje uvrijeđeni „osnivač“ uputi svojoj „izdajici“. I, usprkos tome što mu se čitava priča u vezi s njom, izdajicom, „gadi“, održa joj lekciju o tome što je smjela, a što nije. Sada Inićka, primjerice – ako ranije to nije znala – znade da je njezina samokandidatura, zapravo, pokušaj puča. Ne smiješ se, dakle, ni pomisliti na funkciju kandidirati mimo volje „osnivača“ jer je to, po zakonu nužnosti, udar na organizaciju samu. Svaka čast osnivaču. Ovo treba ugraditi u nove udžbenike političke kulture. I obvezno naznačiti od koga je. Neka se zna. I neka se prenosi na pokoljenja. Kao znanstveni doprinos silnika.

Mora, potom, Inićka „osnivaču“ zahvaliti i za druge slučajeve njezina vlastitog prosvjetljenja. Ne bi gospođa, da ne bi ove situacije, nikada saznala ni koje su njezine stvarne mogućnosti. A ovako zna. U brk joj je, u pismu, sve to skresao „osnivač“ osobno. Nesposobna je, destruktivna, bez potrebnih kvaliteta za mjesto rukovoditelja, bez mogućnosti da s ljudima komunicira na civiliziran i pristojan način, ni osobno mu, zbog onog što za nju učini, nije zahvalna, nego naprotiv, nastavlja rovariti po financijskim dokumentima kako bi dokazala nezakonitosti koje on počini. I još svašta.

Zbog čega sve to? Što je po srijedi? Činjenica da se jadnica kandidirala za predsjednika organizacije koju je on prethodno napustio? Ispade tako. No, nije. Po srijedi je sasvim druga priča. „Veliki borac i osnivač“ je samo hinio da je Komitet napustio. Stvarno, on je tamo i dalje planirao ostati glavni šerif. Sve do – u slučaju da na lokaciji nove žrtve ne bude sve po planu – konačnog povratka. Kao i početkom dvijetisućitih. A kad mu je plan ipak poremećen, bijes je iskalio na najbrutalniji mogući način – onako kako to šerifi oduvijek rade.

Ovaj put nastradala je Branka. Već sutra popis žrtava može biti i radikalno proširen. Kao metu, ako je temeljem iskustva suditi, isključiti ne treba ni Našu stranku. Partiju kojoj se „veliki borac za ljudska prava“ stavio na raspolaganje. Jer, u njoj su se drznuli da ga zaustave na njegovom pohodu prema političkim i državnim visovima. A zbog toga bi, živi bili pa vidjeli, mogli platiti ceh.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1006

Dr Slavo Kukić
http://www.depo.ba/media/pictures/2010/06/08/1505dc8831aa3f874b9e1f4e4324f87e.jpg
Doktor socioloških znanosti, profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Autor osamnaest knjiga – sedam udžbenika za srednje škole i fakultete, te jedanaest studija posvećenih analizi bh. društva i države. Autor i preko stotinu znanstvenih radova – objavljenih na nekoliko svjetskih jezika u različitim znanstvenim časopisima ili zbornicima sa znanstvenih skupova širom svijeta. Sudionik u velikom broju znanstvenih projekata, među kojima se najveći dio odnosi opet na BiH.