Saturday, 24 July 2010
Slavo Kukić
Prije skoro pola godine me medijski trabanti „stožernog“ Hrvata, u zadarskom desničarsko-mafijaškom pamfletu, označiše kao kormilara zločinačke organizacije koja hara mostarskim telekomom. Događalo se to, da li i slučajno, baš u vrijeme kada je tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije protiv Čovića – i još nekih – podiglo optužnicu tereteći ih, prvog u Hrvata prije svega, za kriminalne radnje u vezi s Eronetom.
Velikog sam vođu tada podsjetio da mu medijski gladijatori prave početničke pogreške. I da mu time, dakako, samo čine medvjeđu uslugu. Jer se, za ono što se HT-u i njegovim ljudima imputira, odgovornim hoće učiniti čovjeka koji s tom tvrtkom punih sedam godina nema ama baš nikakve veze.
Vjerovao sam, ni sam ne znam zašto, da je meštru manipulacije to bila lekcija. I da će ubuduće, odluči li pažnju javnosti ponovo skretati sa sebe, paziti kako to radi. No, mostarski sokol ne odustaje. Mojem serijalu o kriminalnim „nestašlucima“ u prethodnih desetak-petnaest godina, u kojima mu je, gotovo bez izuzetka, dodjeljivana glavna rola, parira ponovo na isti način – da me i samog želi učiniti dijelom društva kriminalno odabranih. Ovaj put sve to, što jes’-jes’, djeluje i značajno ozbiljnije. Jer, sada sam, vjerovali ili ne, dio, ne domaće, nego međunarodne kriminalne bande. I ne samo to. Prije pola godine su mi optužbe tovarene od virtualnih novinara. Danas iza njih, i to ne u formi javnih prozivanja nego kaznenih prijava – što je, mora se priznati, puno opasnije – stoje, tako mediji prenesoše, „neformalne skupine dioničara HT Eroneta“. A puno ozbiljnije su i njihove optužbe – za kaznena dijela međunarodne i domaće korupcije i pranja novca, podmićivanje, rekete, zloporabe službenog položaja i ovlaštenja, utaje, prikrivanja izvršenja kaznenog djela, zbog zaključivanje štetnih ugovora, neovlaštenog i nezakonitog prisluškivanja i špijunaže u korist strane zemlje, sam Bog zna za što sve još ne.
Indikativno je, doduše, da informaciju o podizanju kaznenih prijava „neformalne grupe dioničara“ u eter gurne agencija Srna – ona koju financira i njome dirigira Čovićev banjalučki intimus. Indikativno je, potom, da tu informaciju u eter odmah proslijedile RT RS i drugi Dodikovi medijski trabanti, a da je ista „promakla“ – osim portalu koji me odavna „ljubi“ – bukvalno svim federalnim medijima. Indikativno je, na koncu, da ti isti, Dodikovi mediji, ne i svi ostali, na toj priči istrajavaju do danas.
Ali, recimo da je sve to slučajno. Recimo – ha, ha. No, i dalje ostaje pitanje, što je po srijedi? I što je glavni motiv Čovićevih jurišnika? Moja malenkost? Ma, ne. Ona tu dođe tek kao neka vrsta kolateralne štete. Glavna meta je, ruku na srce, bivši generalni direktor HT-a, istodobno i jedini kandidat za tu funkciju u slijedećem mandatu. A ovih se tjedana, što bi rekli, razigrava ključni dio u godinu dana dugoj utakmici. U kojoj Draganovi pobočnici čine sve da dolazak Prlića onemoguće pod bilo koju cijenu. I, mora se priznati, što se vremena dosadašnjeg tiče, u tome su uspijevali. Istina, za to su HT, ali i država kao većinski vlasnik, platili ceh. Mostarski telekom djeluje sve smušenije, zaostajanje za konkurencijom je sve prepoznatljivije. No, koga to tangira. Logika velikog meštra je jasna – ili je ovo javno poduzeće pod njegovom šapom ili neka nestane.
Recimo da se taj dio juriša Čovićevih udarnih ešalona i može razumjeti. Jer, želi li kontrolu HT-a, sada je, kao nikada prije, vrijeme da se zatalasa javnost, ali i pokoleba suvlasnike HT u opredjeljenju da, za desetak dana, daju zeleno svijetlo izmjeni statuta ove tvrtke i time definitivno obznane poraz „stožernika“ i družine mu.
Ali, čemu trpanje u sve to moje malenkosti? I to, ponovo na način koji je i više nego proziran. Kao i onaj iz siječnja. Razlozi za kaznenu prijavu protiv mene se, navode „neformalni dioničari“, pronalaze u revizorskim izviješćima HT-a za 2006, 2007, 2008, 2009. godinu. A što s činjenicom da profesor Kukić s HT-om nema veze čak od listopada 2003? Ma, koga to briga. Ha, ha.
Jasno je, dakle, što se mene tiče, da cilj nije kaznena prijava zbog osnovane sumnje. Cilj je pritisak na njega zbog onoga što javno čini. Zbog demaskiranja lopova koji svoje kriminalne rabote kriju iza paravana nacionalnih interesa. A, ako je po srijedi to, virtualnoj grupi malih dioničara sam odlučio i osobno pomoći. Odlučio sam, zbog serije „kaznenih“ djela protiv hrvatskog naroda, podnijeti kaznenu prijavu protiv sebe samog. Kriv sam i pristajem da mi se sudi. I javno priznajem u čemu mi je grijeh.
Kriv sam, prije svega, jer petnaest godina pišem o lopovlucima koje čine borci za hrvatsku stvar. A obznanjivanje njihovih lopovluka je isto što i udar na hrvatski narod. Jer, što ti „sitni“ lopovluci znače u odnosu na budućnost naroda? Ma, ništa. I, pošteno govoreći, samo služe smutljivcima kao sredstvo pometnje u borbi za nacionalni opstanak.
Kriv sam, potom, jer davne 2002., usprkos raznoraznim pokušajima da me se privoli na suradnju, ali i prijetnjama, meni i obitelji mi, nisam odustao od pokretanja procesa vraćanja Eroneta tvrtci iz koje je – alkaponeovskim trikovima, i to uz uvjeravanja naroda kako se to radi zbog njegovih vlastitih interesa – istrgnut samo koju godinu ranije.
Kriv sam, potom, jer o lopovlucima kanim pisati i u buduće. Pa, što košta da košta. A to je, samo po sebi, smrtni grijeh. Jer, bože moj, znači neuviđanje vlastitih zabluda. Ali i, što je još gore, nespremnost na pokajanje – a kamo li traženje oprosta, posebice od „voljenog vođe“.
Kriv sam jer destruktivnim djelovanjem unosim pomutnju u hrvatski narod. Koji zbog toga može zapasti u stanje bezvoljnosti, apatije i dezorijentiranosti. I što, umjesto na sudbinska pitanja opstojnosti, svoju energiju može usmjeriti na ono što je – kao, primjerice, lopovluk i krađa od drugih – za narod nevažno.
Kriv sam, još jednom ponavljam. I, bez obzira što želim izraziti kajanje zbog vlastitih nedjela, tražim da mi sude. Onako, uostalom, kako izdajici roda, i lopova iz vlastitog plemena, i priliči.
Podižem kaznenu prijavu protiv sebe
Prije skoro pola godine me medijski trabanti „stožernog“ Hrvata, u zadarskom desničarsko-mafijaškom pamfletu, označiše kao kormilara zločinačke organizacije koja hara mostarskim telekomom. Događalo se to, da li i slučajno, baš u vrijeme kada je tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije protiv Čovića – i još nekih – podiglo optužnicu tereteći ih, prvog u Hrvata prije svega, za kriminalne radnje u vezi s Eronetom.
Velikog sam vođu tada podsjetio da mu medijski gladijatori prave početničke pogreške. I da mu time, dakako, samo čine medvjeđu uslugu. Jer se, za ono što se HT-u i njegovim ljudima imputira, odgovornim hoće učiniti čovjeka koji s tom tvrtkom punih sedam godina nema ama baš nikakve veze.
Vjerovao sam, ni sam ne znam zašto, da je meštru manipulacije to bila lekcija. I da će ubuduće, odluči li pažnju javnosti ponovo skretati sa sebe, paziti kako to radi. No, mostarski sokol ne odustaje. Mojem serijalu o kriminalnim „nestašlucima“ u prethodnih desetak-petnaest godina, u kojima mu je, gotovo bez izuzetka, dodjeljivana glavna rola, parira ponovo na isti način – da me i samog želi učiniti dijelom društva kriminalno odabranih. Ovaj put sve to, što jes’-jes’, djeluje i značajno ozbiljnije. Jer, sada sam, vjerovali ili ne, dio, ne domaće, nego međunarodne kriminalne bande. I ne samo to. Prije pola godine su mi optužbe tovarene od virtualnih novinara. Danas iza njih, i to ne u formi javnih prozivanja nego kaznenih prijava – što je, mora se priznati, puno opasnije – stoje, tako mediji prenesoše, „neformalne skupine dioničara HT Eroneta“. A puno ozbiljnije su i njihove optužbe – za kaznena dijela međunarodne i domaće korupcije i pranja novca, podmićivanje, rekete, zloporabe službenog položaja i ovlaštenja, utaje, prikrivanja izvršenja kaznenog djela, zbog zaključivanje štetnih ugovora, neovlaštenog i nezakonitog prisluškivanja i špijunaže u korist strane zemlje, sam Bog zna za što sve još ne.
Indikativno je, doduše, da informaciju o podizanju kaznenih prijava „neformalne grupe dioničara“ u eter gurne agencija Srna – ona koju financira i njome dirigira Čovićev banjalučki intimus. Indikativno je, potom, da tu informaciju u eter odmah proslijedile RT RS i drugi Dodikovi medijski trabanti, a da je ista „promakla“ – osim portalu koji me odavna „ljubi“ – bukvalno svim federalnim medijima. Indikativno je, na koncu, da ti isti, Dodikovi mediji, ne i svi ostali, na toj priči istrajavaju do danas.
Ali, recimo da je sve to slučajno. Recimo – ha, ha. No, i dalje ostaje pitanje, što je po srijedi? I što je glavni motiv Čovićevih jurišnika? Moja malenkost? Ma, ne. Ona tu dođe tek kao neka vrsta kolateralne štete. Glavna meta je, ruku na srce, bivši generalni direktor HT-a, istodobno i jedini kandidat za tu funkciju u slijedećem mandatu. A ovih se tjedana, što bi rekli, razigrava ključni dio u godinu dana dugoj utakmici. U kojoj Draganovi pobočnici čine sve da dolazak Prlića onemoguće pod bilo koju cijenu. I, mora se priznati, što se vremena dosadašnjeg tiče, u tome su uspijevali. Istina, za to su HT, ali i država kao većinski vlasnik, platili ceh. Mostarski telekom djeluje sve smušenije, zaostajanje za konkurencijom je sve prepoznatljivije. No, koga to tangira. Logika velikog meštra je jasna – ili je ovo javno poduzeće pod njegovom šapom ili neka nestane.
Recimo da se taj dio juriša Čovićevih udarnih ešalona i može razumjeti. Jer, želi li kontrolu HT-a, sada je, kao nikada prije, vrijeme da se zatalasa javnost, ali i pokoleba suvlasnike HT u opredjeljenju da, za desetak dana, daju zeleno svijetlo izmjeni statuta ove tvrtke i time definitivno obznane poraz „stožernika“ i družine mu.
Ali, čemu trpanje u sve to moje malenkosti? I to, ponovo na način koji je i više nego proziran. Kao i onaj iz siječnja. Razlozi za kaznenu prijavu protiv mene se, navode „neformalni dioničari“, pronalaze u revizorskim izviješćima HT-a za 2006, 2007, 2008, 2009. godinu. A što s činjenicom da profesor Kukić s HT-om nema veze čak od listopada 2003? Ma, koga to briga. Ha, ha.
Jasno je, dakle, što se mene tiče, da cilj nije kaznena prijava zbog osnovane sumnje. Cilj je pritisak na njega zbog onoga što javno čini. Zbog demaskiranja lopova koji svoje kriminalne rabote kriju iza paravana nacionalnih interesa. A, ako je po srijedi to, virtualnoj grupi malih dioničara sam odlučio i osobno pomoći. Odlučio sam, zbog serije „kaznenih“ djela protiv hrvatskog naroda, podnijeti kaznenu prijavu protiv sebe samog. Kriv sam i pristajem da mi se sudi. I javno priznajem u čemu mi je grijeh.
Kriv sam, prije svega, jer petnaest godina pišem o lopovlucima koje čine borci za hrvatsku stvar. A obznanjivanje njihovih lopovluka je isto što i udar na hrvatski narod. Jer, što ti „sitni“ lopovluci znače u odnosu na budućnost naroda? Ma, ništa. I, pošteno govoreći, samo služe smutljivcima kao sredstvo pometnje u borbi za nacionalni opstanak.
Kriv sam, potom, jer davne 2002., usprkos raznoraznim pokušajima da me se privoli na suradnju, ali i prijetnjama, meni i obitelji mi, nisam odustao od pokretanja procesa vraćanja Eroneta tvrtci iz koje je – alkaponeovskim trikovima, i to uz uvjeravanja naroda kako se to radi zbog njegovih vlastitih interesa – istrgnut samo koju godinu ranije.
Kriv sam, potom, jer o lopovlucima kanim pisati i u buduće. Pa, što košta da košta. A to je, samo po sebi, smrtni grijeh. Jer, bože moj, znači neuviđanje vlastitih zabluda. Ali i, što je još gore, nespremnost na pokajanje – a kamo li traženje oprosta, posebice od „voljenog vođe“.
Kriv sam jer destruktivnim djelovanjem unosim pomutnju u hrvatski narod. Koji zbog toga može zapasti u stanje bezvoljnosti, apatije i dezorijentiranosti. I što, umjesto na sudbinska pitanja opstojnosti, svoju energiju može usmjeriti na ono što je – kao, primjerice, lopovluk i krađa od drugih – za narod nevažno.
Kriv sam, još jednom ponavljam. I, bez obzira što želim izraziti kajanje zbog vlastitih nedjela, tražim da mi sude. Onako, uostalom, kako izdajici roda, i lopova iz vlastitog plemena, i priliči.
http://68.171.213.156/_blog/?p=1102
