General sir Michael RoseGeneral sir Michael Rose jedan je od najcjenjenijih britanskih vojnih zapovjednika. Rođen je 1940.. u tadašnjoj britanskoj Indiji. Studirao je na Oxfordu i na Sorbonnei, a 1964. prolazi selekciju za elitnu jedinicu britanske vojske i općenito najcjenjeniju specijalnu vojnu formaciju u svijetu, SAS (Special Air Service). Bio je na službi u Malaji, Omanu i Sjevernoj Irskoj, zapovijedao je SAS-om od 1979. do 1982., u vrijeme opsade iranske ambasade u Londonu i rata na Falklandskim otocima iz kojeg se vratio kao heroj. U britanskoj vojsci je bio zapovjednik specijalnih jedinica i obavljao odgovorne dužnosti. Januara 1994. preuzeo je zapovjedništvo nad UNPROFOR-om, mirovnim snagama Ujedinjenih naroda u Bosni. Jednogodišnje iskustvo i izazovi misije kojom je zapovijedao bili su glavni motivi za nastanak knjige Borba za mir, kaže general Rose:
"Pišući ovu knjigu, nastojao sam izvući smisao iz nekih lekcija što ih je donijelo bolno iskustvo Ujedinjenih naroda u Bosni i, naravno, bolno iskustvo kroz koje je prošao narod Bosne. Mislim da je vrlo važno razbiti mit i propagandu koji su pratili djelovanje Ujedinjenih naroda i pokušati iz tog iskustva izvući pouke koje doprinijet će miru i stabilnosti u vremenu koje dolazi."
Sergio Vieira de MelloKada je u januaru 1999. govorio za ovaj program, nekadašnji šef civilnog odjela Ujedinjenih naroda za prostor bivše Jugoslavije Sergio Vieira de Mello, obavljao je dužnost zamjenika glavnog tajnika UN-a za humanitarna pitanja. U sjedištu Svjetske organizacije na East Riveru, Sergia de Mella mnogi su tada vidjeli kao budućeg prvog čovjeka UN-a. No, život i blistavu karijeru brazilskog diplomate tragično je okončao bombaški napad na sjedište Misije UN-a u Bagdadu 2003., na čijem je čelu bio. Četiri godine ranije, Sergio de Mello je potvrdio da su prijateljstvo i zajedničko iskustvo iz Bosne naveli generala Rosea da prvi rukopis svoje buduće knjige povjeri na prvu recenziju upravo njemu.
"Pročitao sam nekoliko poglavlja prvobitnog rukopisa i mogu posvjedočiti vjerodostojnost Roseovog opisa svakodnevnih događaja, kao i njegovo tumačenje razloga zbog kojih je UNPROFOR morao poduzeti određene akcije, uključujući i one koje su mediji u to vrijeme kritizirali. Roseova knjiga daje živ i vjerodostojan prikaz godine koja je bila ispunjena događajima koji su, na žalost, često bili i tragični," rekao je tada Sergio de Mello.
Martin BellMemoari poznatog britanskih generala i ugledna izdavačka kuća koja ih objavljuje, bili su dovoljno dobra preporuka za obične čitatelje. Za ljude koji su poznavali i Rosea i temu o kojoj je pisao, Borba za mir je postala obavezno štivo. Jedan od njih je Martin Bell, nekada ratni dopisnik BBC-a iz Hrvatske i Bosne, kasnije zastupnik u Donjem domu britanskog parlamenta, kaže:
"To je zanimljiva knjiga. Ne slažem se s mnogo stvari koje je Rose u njoj naveo, ali mislim da je knjiga interesantna i iskrena. Smatram da su ocjene pojedinih ličnosti s kojima se Rose susretao tokom misije u Sarajevu preoštre i ne vjerujem da je tolika mjera kritičnosti utemeljena. Osim toga, kada pišu memoare, generali, kao i političari, nisu skloni priznati da su pogriješili. Kako sam u to vrijeme boravio i promatrao događaje u Sarajevu i Bosni, čini mi se da je general Rose ipak napravio dosta grešaka. Sasvim je sigurno da je pogriješio u aprilu ‘94. kada nije odlučnije djelovao protiv bosanskih Srba koji su opsjedali Goražde, ali i krajem iste godine kada nije spriječio njihove napade na Bihać."
Poput Martina Bella, koji je Roseovu misiju pratio na licu mjesta, još jedan Britanac pažljivo je analizirao generalove zapise iz Bosne. Historičar i publicist Noel Malcolm redovno je pisao o bosanskom ratu za londonski dnevnik
Daily Telegraph. U 1994. je objavio prvo izdanje svoje
Kratke povijesti Bosne, koja je dugo smatrana najboljom sintezom bosanskohercegovačke prošlosti objavljenom u inozemstvu. Malcolm tvrdi da ga sadržaj Roseove knjige nije iznenadio:
Noel Malcolm"Mogao bih kazati da je, općenito, sadržaj knjige, za mene, očekivan. Naime, tokom jednogodišnjeg boravka u Bosni, general Rose je svojim javnim komentarima jasno pokazao šta i kako osjeća. Tu, prije svega, mislim na njegovu odbojnost prema bosanskoj vladi i njenoj armiji, ali i na njegovo uvjerenje da se radi o ratu koji se vodi s potpuno jednakih moralnih polazišta. Za njega je to rat za koji su svi podjednako krivi i koji je počeo zbog nekog opskurnog razloga koji nije ni potrebno razumjeti. Zbog toga je i svoj odnos prema ljudima gradio na osnovi onoga kako su se ponašali u tako viđenom ratu, kao nogometni sudac koji arbitrira u nekoj utakmici, bez razumijevanja povoda za rat, bez prepoznavanja njegovih pokretača i njihovih motiva. Bio sam i ranije svjestan svih tih činjenica, no, kada sam pročitao knjigu, ostao sam iznenađen i šokiran obimom neznanja koji je general Rose pokazao. Pogledajte samo broj elementarnih grešaka u tekstu, od toliko pogrešno napisanih geografskih i osobnih imena, do krivih podataka o historiji Bosne, pa čak i o njenoj nedavnoj prošlosti. Govorim o vrlo krupnim greškama koje najčesće krivo prikazuju bosansku stranu. Navest ću samo jedan primjer. Kada Rose u tekst knjige uvodi Radovana Karadžića, kaže kako je on bio u zatvoru zajedno s Izetbegovićem, a da su se po izdržavanju kazne njihovi putevi razišli. Time sugerira da su Karadžić i Izetbegović, na neki način, bili saučesnici u istom zločinu. Moguće je da je u toj priči Rose pomiješao Izetbegovića i Krajišnika, a knjiga je puna takvih, gotovo smiješnih grešaka kojima se omalovažava bosanska strana, odnosno, kako je Rose naziva - muslimanska," kaže Malcolm.
Mandat mirovnih snaga Ujedinjenih naroda i njegovo tumačenje još su tokom rata bili stalni izvor nesporazuma, isprva između zapovjedništva UNPROFOR-a i bosanskohercegovačke vlade, a potom između UNPROFOR-a i NATO-a, odnosno Sjedinjenih Država. Knjiga generala Rosea dokazuje da je jaz što ga je stvarao taj problem, vremenom postajao sve dublji i da je trajao onoliko dugo koliko je i UNPROFOR ostao u Bosni.
General sir Michael Rose"Mandat se stalno mijenjao i moj prethodnik je podnio ostavku jer je vjerovao da mandat nije dovoljno jasan i da nema dovoljnu političku i vojnu podršku. Bilo mi je jasno da će se mandat dopunjavati i da morat će pomiriti različite političke platforme zemalja čiji su vojnici sudjelovali u mirovnoj misiji u Bosni. Znao sam da u takvoj situaciji bit će teško dobiti kratke i jasne upute. Moj je zadatak bio da na osnovi ponekad proturječnih rezolucija Vijeća sigurnosti, taj mandat proširim. Prvobitni i glavni razlog zbog kojeg su Ujedinjeni narodi raspoređeni u Bosni, bio je da se umanje patnje civilnog stanovništva i da im se dopremi humanitarna pomoć. To sam uvijek smatrao svojim glavnim zadatkom. Nakon toga, naš je zadatak bio, ne da nametnemo, nego da pomognemo stvaranje uvjeta u kojima bi se mogla pokrenuti konstruktivna politička rasprava o završetku rata. Naš je treći zadatak bio spriječiti proširenje rata. Takav pristup nisam sam odredio. To je bio službeni stav usvojen u sjedištima Ujedinjenih naroda u New Yorku i Zagrebu, kojima sam bio podređen," kaže general Rose.
Haris SilajdžićOvako definirane i provođene odredbe mandata Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, njena legitimna vlada nije smatrala dovoljnim. Priznata i ravnopravna članica svjetske organizacije, suočena s prijetnjom po vlastiti opstanak, očekivala je i tražila više. No, rezolucije Ujedinjenih naroda povjerene za provedbu UNPROFOR-u bile su tada jedini međunarodni odgovor na bosansku krizu. Tadašnji premijer Haris džSilajić vjeruje da je tako ograničen mandat UN-a trebao poslužiti za postizanje najvažnijeg cilja međunarodne zajednice u Bosni:
"Moj utisak oduvijek je bio da se radi o konceptu. Dakle, prije svega, radi se o politici zadržavanja problema u okvirima Bosne što je izvorni grijeh UN-a i relevantnih zemalja koje su odlučile da zadrže i zatvore taj problem u Bosni i da ga tako riješe. Sve drugo što se dešavalo posljedica je tog prvobitnog grijeha. Oni koji su imali oružje i oni koji nisu, tretirani su isto. Oni koji su napadali i oni koji su se branili, tretirani su isto. Tu je taj osnovni problem. Rose je jednostavno nastavak takvog gledanja. Dakle, svi smo znali da je u pitanju bila agresija, genocid najgore vrste, a isto tako i da je međunarodna zajednica izjednačila tri strane, prozvala to građanskim ratom i onda je Rose djelovao kao produžena ruka političke odluke donesene na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu."
Uznemirena sukobom u neposrednom susjedstvu i zaokupljena sopstvenom reogranizacijom, Evropska Unija je zadržavanje rata unutar granica Bosne smatrala apsolutnim prioritetom. U Sjedinjenim Državama, nakon odlaska Bushove administracije, za koju je bosanski rat bio previše dalek i premalo važan da bi ga se proglasilo bitnim strateškim i moralnim pitanjem, administracija Billa Clintona početkom ‘94. nije imala još dugoročan pristup rješenju tog problema. Humanitarna pomoć i neutralnost mirovnih snaga postale su tako međunarodni odgovor na bosanski rat, ali i njen moralni alibi pred svakodnevnim slikama užasa. Šta u takvoj postavci stvari početkom 1994., čak i kada bi htio, može uraditi novi zapovjednik UNPROFOR-a, pitao se tada ratni dopisnik New York Timesa iz Bosne Roger Cohen:
"Kada je Rose došao u Bosnu, bio je dosta ambiciozan i namjeravao je prekinuti opsadu Sarajeva, koja je trajala već pune dvije godine. Rose je stigao, rekao bih, u vrijeme optimizma jer je NATO tada sastavio nešto što je ličilo na prvu pravu prijetnju kojom se tražio prestanak svakodnevnih bombardiranja Sarajeva. U februaru 1994. najveći dio srpskog teškog oružja bio je stavljen pod neku vrstu nadzora Ujedinjenih naroda. Rose je tada tek došao i govorio je o nepodnošljivoj situaciji i o potrebi da se Sarajevo vrati u normalan život. No, mislim da je potom postao zaštitnikom principa neutralnosti, pristupa koji nije razlikovao žrtvu i napadača. Nekoliko puta mi je kazao: ‘Ako netko želi ratovati - u redu. Ali mi nećemo. Nismo za to ni sposobni, ni opremljeni.’ Čini mi se da je mandat Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini bio vrlo jasan. Trebalo je osigurati teritorijalni integritet zaštićenog područja u i oko Sarajeva, kao i dopremu hrane drugim gradovima koji su bili u okruženju. Mislim, Rose je izabrao da svoju misiju tumači na vrlo uzdržan način i smatrao kako prema Karadžiću i njemu odanim Srbima mora imati isti odnos kao prema bosanskoj vladi i onima koji su je podržavali. Gledano na duže vrijeme, taj je pristup produžio rat i ubrzao razbijanje Bosne."
Međutim, general Rose u svojoj knjizi tvrdi da se misija UNPROFOR-a u Bosni i Herecgovini uspješno održala upravo zahvaljujući tome što je očuvala svoju neutralnost.
vozilo UN-a
"Ponekad se zaboravlja da su krajem 1993. i početkom 1994., zbog sve veće opasnosti da UNPROFOR bude uvučen u rat, zemlje čiji su vojnici bili u njegovom sastavu, pa i sam glavni tajnik Ujedinjenih naroda, bili su spremi povući mirovne snage iz Bosne. UNPROFOR nije imao mandat da se uključi u bosanski rat i bilo je vrlo važno da ne bude u njega uvučen. Mirovne snage nisu za to imale mandat, nisu bile uvježbane ni opremljene da se uključe u borbe. To se nije smjelo dopustiti ni zbog obaveza prema zemljama koje su poslale te vojnike u Bosnu, ni zbog Ujedinjenih naroda. Mislio sam da je zato važno na samom početku jasno kazati kako nećemo dopustiti da snage Ujedinjenih naroda budu uvučene u borbu za ostvarenje ratnih ciljeva neke od strana. To nije bio naš posao. Od mirovnih snaga ne može se tražiti da ostvare nečije vojne ili političke ciljeve."
Neutralnošću UNPROFOR-a materijalizirala se tako politička volja međunarodne zajednice. No, u konfliktnom okruženju i bez mira, postajalo je sve teže očuvati, odnosno održati takvu neutralnost na duže vrijeme. Postupno proširen, mandat mirovnih snaga u Bosni sadržavao je i ovlasti za upotrebu sile, odnosno zračnih udara NATO-a kako bi se osigurala zaštićena područja i doprema humanitarne pomoći. Predstavnici Ujedinjenih naroda na terenu strahovali su kako neodmjereno korištenje sile moglo bi dovesti u pitanje njihovu neutralnost, a UNPROFOR aktivno uplesti u rat, kaže Sergio de Mello:
Anthony Lake"Našu nepristranost su sve strane u Bosni, posebno bosanska vlada, vidjele kao nedostatak odlučnosti i k ao izjednačavanje žrtve i agresora. UNPROFOR je čvrsto stajao iza legitimnih zahtjeva i očekivanja bosanskohercegovačke vlade, koja je bila i ostala partner Ujedinjenih naroda. Jasno je da kada se pređe na razinu provedbe, održavanje nepristranosti na duge staze postaje nemoguće. Što se tiče upotrebe sile, mislim da nisu u pravu oni koji kritiziraju UNPROFOR, generala Rosea i njegove prethodnike, pa i gospodina Akashija i generale koji su zapovijedali misijom. Prije svega, UNPROFOR jeste koristio silu u samoobrani, mnogo češće nego li se to priznaje, naročito u vrijeme generala Rosea. Sila se koristila u više navrata i posebno protiv bosanskih Srba, kada je mandat Ujedinjenih naroda došao pod udar i/ili kada je bila ugrožena sigurnost njihovog osoblja. Kada su tražili zračne udare NATO-a u Bosni, zapovjednici UNPROFOR-a nisu smjeli zaboraviti da na terenu imaju raspoređene svoje jedinice. Oni koji su nas kritizirali, obično nisu bili odgovorni za sigurnost naših vojnika na terenu, koji su u slučaju upotrebe sile mogli automatski postati metama odmazde. O tom se elementu moralo uvijek voditi računa."
General George JoulwanNATO se, na poziv Ujedinjenih naroda, još ranije uključio u provedbu pomorske blokade Jadrana i kontrolu zračnog prostora iznad Bosne. Kada su u zimu 1994., pod prijetnjom zračnim udarima, bosanski Srbi povukli teško oružje izvan zone isključenja oko Sarajeva i kada je potpisan sporazum o prekidu vatre, zapovjednici NATO-a su vjerovali da se područje oko glavnog grada može djelotvorno zaštititi samo odlučnim akcijama. NATO ih je bio spreman izvesti, kaže tadašnji zapovjednik snaga tog saveza u Evropi, general George Joulwan:
"Maja 1994. zajedno s podtajnikom NATO-a sastao sam se Zagrebu s izaslanikom Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju Jasushijem Akashijem i zapovjednikom UNPRFOR-a generalom Bertrandom de Lapresleom. Preporučio sam im da na sastanak pozovu i Rosea jer sam htio da se razbije fama o tome kako NATO jedva čeka da pokrene zračne udare. U tom trenutku bilo je od presudne važnosti da sva kršenja zona isključenja za teško oružje budu tako i tretirana. Upozorio sam da bi u protivnom, zajednička odlučnost Ujedinjenih naroda i NATO-a mogla biti stavljena na ozbiljnu kušnju. Pozvao sam zapovjednike UNPROFOR-a i NATO-a da radije poduzmu mjere kojima bi se spriječilo granatiranje zastićenih područja, nego li da čekaju da se to desi i da stradaju nedužni civili. Kada su Ujedinjeni narodi, na zahtjev NATO-a, uspostavili zonu isključenja za teško oružje oko Sarajeva, smatrao sam da je došlo pravo vrijeme da se onima koji ih krše pošalje jasan signal. Rose je stalno inzistirao kako je teško oružje, koje se još uvijek nalazilo u zoni isključenja, bezopasno, jer to su stari zahrđali topovi. Međutim, obavještajni podaci su govorili kako to nije bilo točno. Kada sam došao u Sarajevo, francuski zapovjednik sektora mi je pokazao mapu grada u koju je bio ucrtan krug od dvadeset kilometara kojim je bila obilježena zona isključenja za teško oružje. Unutar tog kruga nalazilo se mnogo crvenih točaka koje su predstavljale preostale komade srpskog teškog oružja. Kada smo upitali francuskog oficira je li točno da su to stari i zahrđali dijelovi artiljerije, on nas je začuđeno pogledao i kazao da je, naprotiv, to vrlo uporebljivo oružje. Sjećam se da je Rose odmah promrmljao kako neko vrijeme nije bio u Sarajevu i kako još nije upoznat s posljednjim obavještajnim podacima."
General Rose je vjerovao da preostalo teško srpsko oružje više ne predstavlja opasnost jer je formalno pod nadzorom Ujedinjenih naroda. Inzistiranje generala Joulwana da se svako kršenje zone isključenja mora kazniti po odredbama odgovarajuće rezolucije, dakle udarima iz zraka, Rose je doživljavao kao prijetnju proklamiranoj neutralnosti mirovnih snaga i kao mogućnost za uključenje UNPROFOR-a u rat. A to se, vjerovao je, ne smije dopustiti.
General sir Michael Rose"Imao sam vrlo jasne upute i dogovor s mojim pretpostavljenim u sjedištima Ujedinjenih naroda u Zagrebu i New Yorku, da ne smijemo dopustiti da se Ujedinjeni narodi uvuku u rat. Zato sam se mogao oduprijeti svaki put kada bi s različitih mjesta stizali pozivi za masovne udare iz zraka. Da nisam u tome uspio, misija UNPROFOR-a bila bi ozbiljno dovedena u pitanje a bosanska država bi se suočila s ozbiljnim posljedicama. Na kraju, kada se uzme u obzir sve što je UNPROFOR uradio u Bosni, prije svega u provedbi Washingtonskog sporazuma, ali i svojim stalnim prisustvom, te naporima da se postigne prekid neprijateljstava, jasno je da Daytonski sporazum ne bi mogao biti postignut da su se mirovne snage povukle iz Bosne 1994.," kaže general Rose.
Izbjegavajući da budu "uvučeni u rat", zapovjednici UNPROFOR-a nisu uvijek inzistirali na dosljednom poštivanju rezolucije o zoni isključenja za teško oružje. Vjerovali su da je preostalo srpsko topništvo pod kontrolom i da je, kao takvo, bezopasno. S druge strane, kaže general Joulwan, NATO je svako popuštanje smatrao dugoročno i strateški opasnim:
"U to nam je vrijeme postalo jasno da zapovjednici UNPROFOR-a, uključujući Rosea, ne provode do kraja svoj mandat. Umjesto toga, Rose je dopustio selektivno povlačenje teškog oružja, pogotovo srpskog. Prednost srpske strane u teškom naoružanju u odnosu na bosansku, u to se vrijeme procjenjivala na 50:1. Međutim, Rose je tada bio toliko zaokupljen provedbom vlastite taktike na terenu, da mu je širi, strateški aspekt bosanskog rata počeo izmicati. Jasno mi je da je u to vrijeme morao voditi računa o sigurnosti svojih vojnika, čiju hrabrost izuzatno cijenim, i jasno mi je da su bili izloženi opasnosti, ali vjerovao sam također da moramo preuzeti rizik želimo li postići mir. Ne iskoristiti mogućnosti što su se otvorile u vrijeme kada je NATO kontrolirao morski i zračni prostor i kada je imao ovlasti da napada i ciljeve na zemlji oko zaštićenih područja, značilo je propustiti priliku za značajan strateški pomak. Na žalost, kao posljedica te propuštene prilike, uslijedili su novi napadi," kaže američki general George Joulwan.
Njegova procjena pokazala se točnom. U proljeće 1994. počeli su srpski napadi na zaštićeno područje Goražda. Upravo to poglavlje novije bosanske povijesti dobilo je značajno mjesto u knjizi generala sir Michaela Rosea. Bivši zapovjednik UNPROFOR-a tvrdi da su izvještaji o stanju u Goraždu bili netočni i sračunati na aktivno uvlačenje međunarodne zajednice u rat. Rose tvrdi i da su obim razaranja i broj civilnih žrtava u Goraždu bili znatno manji nego li se tvrdilo.
"Postalo je očigledno da uporedo s krivim prikazivanjem stanja u Goraždu u vrijeme srpskog napada na tu enklavu, porast će pritisak bosanske vlade, ali i nekih krugova u Americi da se, upotrebom zračnih snaga NATO-a, UNPROFOR uvuče u rat. Bio sam odlučan da ne dopustim da se to i dogodi. Ispostavilo se da stanje u Goraždu nije bilo tako ozbiljno kako se, u to vrijeme, htjelo sugerirati mnogim izjavama i izvještajima. Naravno, pogibija svake osobe u oružanom sukobu, bolna je za svakog pripadnika mirovnih snaga. Stoga smo uložili mnogo napora kako bismo spriječili da Srbi vojno zaposjednu to područje. No, nikako nisam mogao dopustiti da se pripadnici mirovnih snaga uključe u borbe na strani bosanskohercegovačke vlade. To nije bilo naš posao, i nije bilo dio našeg mandata. Na kraju smo ipak upotrijebili ograničene zračne udare, zaustavili prodor srpskih tenkova i spriječili pokolj u Goraždu, pa ta enklava i danas postoji," kaže Michael Rose.
Kriza u Goraždu i događaji koji su je pratili, za generala Rosea su bili prelomni. Ratni dopisnik
New York Timesa Roger Cohen vjeruje da nakon Goražda, za sir Michaela Rosea u Bosni više ništa nije bilo isto:
"Doveo me u svoj ured i kazao: ‘Ne želim započinjati treći svjetski rat zbog nekoliko zahrđalih srpskih tenkova i topova oko Goražda’. Rekao mi je, odgovornost za pokretanje globalnog sukoba će biti na novinarima, jer su pretjerivali opisujući stanje u Goraždu. Bilo bi pošteno prema generalu Roseu priznati kako je događaje u Bosni ponekad bilo teško pratiti i da nismo uvijek imali pristup mjestima gdje se nešto događalo, uglavnom zato što su Srbi često sprečavali strane novinare da prelaze preko linija koje su držali. No, treba također kazati da se Roseov prikaz stanja u Goraždu znatno razlikovao od izvještaja humanitarnih djelatnika Ujedinjenih naroda koji su bili na licu mjesta. Oni su situaciju opisali kao vrlo kritičnu, njihovi izvještaji su govorili o velikim razaranjima i užasu koji je tamo vladao. Tokom borbi oko Goražda poginuo je jedan britanski vojnik, pripadnik elitne jedinice SAS, kojom je Rose ranije zapovijedao. Iako su ga ubili Srbi, Rose je vjerovao da je taj vojnik izložen opasnosti zbog toga što se bosanska vojska brzo povlačila i bježala. Zato, za njegovu smrt je okrivio Armiju BiH. Mislim da ga je taj događaj do kraja preobratio, od tog trenutka je smatrao da je njegov glavni zadatak izbjeći muslimanske trikove, kako je govorio, čiji je cilj bio uplesti NATO u sukob. On je, dakle, to vidio kao svoj glavni zadatak, umjesto da se okrene uzrocima rata i genocidnim zločinima koje su tokom prvih šest mjeseci Srbi počinili nad Bošnjacima. Upravo tada, a ne u Srebrenici, dogodio se prelomni trenutak rata. Dogodio se dok pravi rat nije počeo, jer jedini ljudi s oružjem bili su bosanski Srbi, koji su ga naslijedili od Jugoslovenske narodne armije. Ljudi poput Rose nisu bili u stanju tu situaciju vidjeti iz historijske perspektive. Sve što su htjeli bilo je izbjeći ‘muslimanske trikove’ i skrivati se iza nepristranosti. Držali su se neutralno umjesto da provode mandat koji nije bio neutralan."
I Noel Malcolm vjeruje da je ponašanje Ujedinjenih naroda u vezi s krizom u Goraždu jedan prelomni trenutak rata, čiji se odraz jasno prepoznaje i u knjizi generala Rosea.
"Ono što je ovdje ključno nije na osobnoj razini, nisu to ni odbojnost što je Rose gajio prema nekim ljudima, nisu to ni njegove predrasude. Najvažnije što njegova knjiga otkriva je struktura razmišljanja, zajedničku za čitav UNPROFOR. Postojala je neka vrsta unutrašnje doktrine koja je utemeljena na samom početku, posebno u vrijeme kanadskog generala Lewisa MacKenziea. Osnovna postavka doktrine može se sažeti u jednu rečenicu: ‘Sve što radi bosanska vlada je trik koji ima za cilj uvući nas u rat na njihovoj strani’. Tu doktrinu su prenosili jedan drugom svi zapovjednici UNPROFOR-a u Bosni. U njoj je sažet čitav sistem kojim je utemeljen UNPROFOR i po kojem su djelovali ključni ljudi koji su donosili najvažnije odluke," kaže Malcolm.
Ono što su zapovjednici UNPROFOR-a vidjeli kao tajni trik, za bosanskohercegovačku vladu je bio opravdan i javan poziv za međunarodnu vojnu akciju, kaže tadašnji premijer Haris Silajdžić:
"Nema nikakave sumnje o tome. Mi smo pozvali međunarodnu zajednicu da djeluje u skladu s rezolucijama Ujedinjenih naroda. Radilo se o agresiji, otvorenom genocidu nad civilnim stanovništvom. Mi smo pozvali međunarodnu zajednicu da intervenira ili da nam dozvoli da se branimo. Nijedno ni drugo se nije dogodilo. Međunarodna zajednica jeste intervenirala, na strani agresora. Ona je upotrijebila svoju moć i pomogla je onima koji su napali Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Bilo je tu mnogo nerazumijevanja, prije svega nerazumijevanja bošnjačke komponente. Postojao je atavistički strah od nekakve muslimanske opasnosti i trebalo je mnogo toga da konačno uvjerimo međunarodnu zajednicu da se radi o fašističkoj agresiji i da se mora reagirati ako ne želimo da se taj virus proširi na cijelu Evropu."
Laura SilberOdlučnost generala Rosea da ne dopusti uvlačenje UNPROFOR u rat, bosanski Srbi su vidjeli kao povoljan znak, kaže autor knjige
Smrt Jugoslavije i ratni izvještač
Financial Timesa Laura Silber: "Mislim da su njegovo ponašanje, u vrijeme kada su počeli prvi napadi na Goražde, bosanski Srbi shvatili kao signal da bi im međunarodna zajednica mogla progledati kroz prste. Zbog načina na koji su se dešavale stvari oko Goražda, bosanski Srbi su shvatili da će bilo kakva međunarodna akcija protiv njih, ako je ikada i bude, biti izvedena bez oduševljenja i da neće presudno utjecati na tok i ishod rata."
Tko je i kako shvatio pouke iz Goražda, postalo je jasno pred kraj ‘94. kada su bosanski Srbi napali zaštićeno područje Bihaća. S tom krizom povezan je i najteži trenutak Roseove misije u Bosni. U svojoj knjizi, britanski general tvrdi da je on nastupio kada ga je, pred kamerama i novinarima, premijer Haris Silajdžić optužio da je suodgovoran za tragediju 70.000 ljudi koji su boravili u Bihaću. Rose tvrdi kako je ta optužba bila neutemeljena i da je poduzeo sve što je tada mogao:
"Tražili smo upotrebu NATO avijacije u Bihaću. Tvrdnje da nije bilo tako, također su dio propagande koja nas je stalno pratila. Dakle, tražili smo udare iz zraka, ali zbog rasporeda srpskih snaga u tom području i zbog lošeg vremena nije bilo moguće prepoznati ciljeve i napasti ih iz zraka. No, to nije bilo jedina prigoda kada smo tražili zračne udare. U više se navrata dogodilo da zbog konfiguracije terena ili zbog loših vremenskih prilika, NATO avioni nisu mogli izvesti udare kada smo ih tražili."
Dvije godine kasnije, američka Središnja obavještajna agencija (
CIA) potvrdila je da je prišluskivala zapovjedni centar generala Rosea u Sarajevu i njegovu komunikaciju s britanskim izviđačima u Bihaću, koji su trebali navoditi NATO avione na srpske ciljeve. CIA tvrdi da je general Rose naredio svojim izviđačima da ne identificiraju nijedan cilj. Iako su satima kružili iznad Bihaća, NATO avioni nisu mogli izvesti napad. Ovu je priču u londonskom dnevniku
Guardian, 29. januara ‘96., objavio Ed Vulliamy (uz Roya Gutmana prvi novinar koji je izvijestio o srpskim koncentracionim logorima u Bosni), a do istih je saznanja došao i Roger Cohen:
Roy Gutman"Mislim da je tu
priču prvi otkrio Joel Brandt, koji je pisao za londonski
The Times. Provjerio sam je s izvorima u NATO-u, koji su mi potvrdili da se to zbilja dogodilo. Avioni su bili u zraku, a Rose je namjerno izbjegao bilo kakvu priliku da poduzme vojnu akciju. Izvidnica SAS-a, koja se nalazila na terenu, nije navela NATO avione niti na jedan cilj." Način na koji su u Roseovoj knjizi opisani ljudi s kojima se sretao izazvao je do sada najviše reakcija i potakao dileme o njegovom osobnom odnosu prema akterima bosanskog rata. Ni pažljiviji čitatelj neće biti u stanju otkriti tragove simpatije u dijelovima teksta u kojima britanski general piše o bilo kojem političkom i vojnom lideru u Bosni. S druge strane, njegov prezir prema
nekim ljudima znatno je uočljiviji. Ne i bez razloga, kaže Sir Rose:
"Nisam mogao imati simpatija ni prema jednoj od političkih ili vojnih skupina koje su bile spremne, nastavkom besmislenog rata, produžiti patnju vlastitog naroda. Sasvim je sigurno da je bosanska država bila žrtva građanskog rata, a zbog neprestanog inzistiranja na produženju rata, čak i u vrijeme kada su postojale šanse za uspostavu mira, vlada u Sarajevu ne može biti pošteđena dijela odgovornosti za neke od najgorih zločina koji su se dogodili u Bosni. Neosporno je da su Srbi bili najveći agresori i da su počinili daleko najgora zvjerstva u Srebrenici, pa i u drugim mjestima. No, ni Hrvati ne mogu biti pošteđeni odgovornosti za zločine, pa ni bosanska vojska, iako u manjoj mjeri. Sve se zapravo svodi na to da zločincu ne sudite zbog broja izvedenih zlodjela, nego zbog težine zločina koji je počinio."
Na ovakav način definiran karakter bosanskog rata i ovako postavljen omjer odgovornosti za zločine što su u njemu počinjeni, obično otkrivaju nerazumijevanje povoda za rat i propuštaju prepoznati njegove glavne pokretače. No, pored toga, knjiga generala Rosea sadrži još nesto, tvrdi Noel Malcolm:
"Njegova nesklonost prema svemu što je islamsko nije me iznenadila, ali šokirala me snaga kojom je to pokazao. Knjiga počinje opisom Bosne, za koju Rose kaže da geografski jeste u Evropi, a kulturno je bliža Istoku. Na jednom mjestu postoji kratak ‘izdajnički’ komentar koji otkriva njegova osjećanja. Kada opisuje izvedbu Mozartovog "Requiema" u ruševinama sarajevske Vijećnice, u kojoj su sudjelovali Jose Carreras i Zubin Mehta, Rose kaže: ‘Ljudi su bili dirnuti ljepotom muzike, čak i srpski vojnici na drugoj strani rijeke su uzdržali se od pucnjave. Poslije koncerta, prišao mi je Izetbegović i zahvalio se što sam pomogao da se održi.’ Rose na tom mjestu ne može odoljeti a da se malo ne podsmjehne Izetbegoviću, pa piše: ‘Pitao sam se, je li on zbilja bio u stanju razumjeti kršćanski duh kojim je zračila Mozartova muzika?’ On, dakle, opisuje kako je Mozartova muzika opčinila srpske vojnike i ušutkala njihovo oružje, ali kad mu Izetbegović prilazi da bi se zahvalio, Rose ne vjeruje da je on u stanju razumjeti tu muziku jer je musliman. Čitava je knjiga prožeta takvim sitnim pakostima, pa i krupnim dokazima otvorene netrpeljivosti prema pojedinim ličnostima bosanske strane. U tome je Rose otišao i dalje nego što sam očekivao."
Pripadnost različitim civilizacijskim krugovima vjerovatno ponekad može biti povod za nesporazum ili nerazumijevanje, ali je zato oficirski kod pouzdano dobra osnova za zbližavanje ljudi, čak i kad nose različite uniforme. Bosna nije bila izuzetak, kaže Laura Silber:
"Mislim da je za generala Rosea i njegove prethodnike karakteristično da su bili skloniji bosanskim Srbima koji su bili bolje vojno organizirani. Imali su pobjedničku vojsku, nasljednicu Jugoslavenske narodne armije, ustrojenu po vojnim principima, barem u zapovjednom dijelu. S druge strane, bosanska je vojska bila više dobrovoljačka i loše opremljena formacija, koja će tek kasnije, tokom rata, postati organizirana i propisno uvježbana armija. To je bio glavni razlog što su vojni zapovjednici koji su dolazili sa Zapada redovno postajali skloniji bosanskim Srbima. Bila je to strana s kojom su mogli uspostaviti vojnički odnos. Osim toga, bili su skloniji jačem, pobjednicima, strani za koju su vjerovali da vuče poteze."
Održavanje dobrih odnosa sa srpskom stranom u Bosni, za UNPROFOR je često pretpostavljalo toleriranje nasilja. No, s druge strane, slijediti liniju manjeg otpora značilo je osigurati nepristranost. General Rose je razvio vlastitu racionalizaciju takvog pristupa, kaže Roger Cohen:
"Rose je uvijek govorio o nesporazumima kada god bi nešto krenulo naopako. Za njega je sve uvijek bio samo nesporazum i nije mogao prihvatiti činjenicu da neprestano događanje ‘nesporazuma’ znači mirenje sa srpskom arogancijom i agresivnošću. Srbi su zato vjerovali da se uopće ne trebaju obazirati na Ujedinjene narode. Mogli su otimati njihovo gorivo i vozila, mogli su čak i ubijati. Rose nije bio spreman odlučno odgovoriti, vjerovao je da bi takavim odgovorom prekršio princip nepristranosti. Zato se odlučio sve tumačiti na najpomirljiviji, ali i na potpuno krivi način. Za njega, Srbi su uvijek imali dobre namjere, a, eto, došlo je do nesporazuma. Tako su srpske otimačine goriva, vozila i oružja Ujedinjenih naroda, za Rosea također bili ‘nesporazumi’, dok je u Karadžiću i Mladiću vidio razumne i dobronamjerne ljude s kojima se može pregovarati i sporazumjeti."
U završnom dijelu svoje knjige
Borba za mir, general Michael Rose oprezno sugerira da su uspjeh misije UNPROFOR-a tokom 1994., te opće poboljšanje uvjeta koje je nastupilo, prije svega u Sarajevu, mogli poslužiti kao osnova za postizanje trajnog mira u Bosni i prije Daytona. Rose, s tim u vezi, tvrdi da je Karadžić u to vrijeme nudio manje-više sličan odnos podjele teritorija kakav je kasnije utvrđen daytonskim mapama:
"Izgledi za uspostavu mira otvorili su se u proljeće 1994., nakon Sarajevskog sporazuma, kada je dogovoreno primirje oko tog grada i nakon postizanja Washingtonskog sporazuma kojim su zaustavljeni sukobi hrvatskih i provladinih snaga u Bosni. Na žalost, bosanskohercegovačka vlada i njene pristalice u State Departmentu, vjerovali su da će tvrdim nastupom prema Srbima i produženjem rata, obnoviti unutrašnje jedinstvo zemlje. Naravno, to nastojanje bilo je nemoguće ostvariti i tek krajem ‘94. i početkom ‘95. postalo im je jasno da će morati pristati na neku vrstu kompromisa. Mi smo to govorili na samom početku, ali nas se nije htjelo slušati. Da je Richard Holbrooke ranije stigao u Bosnu, vjerujem da bi taj kompromis bio ranije postignut. Holbrook je shvatio da se rat ne može zaustaviti sve dok se inzistira na političkoj ideji o obnovi jedinstvene Bosne."
Postizanje trajnog mira 1994., bilo je malo vjerovatno, a iz više razloga ni Radovan Karadžić nije bio podesan patner za ozbiljne pregovore, kaže Roger Cohen:
"Rose je volio ići na Pale, gdje su Karadžić i Mladić za njega priređivali gozbe i na kraju ga obasuli darovima kada je odlazio iz Bosne. Bio je omiljeni gost na Palama, volio je grube vojničke šale kojima su srpski oficiri iz bivše JNA bili skloniji, nego li su to bili loše uvježbani Bosanci. Rose se na Palama osjećao kao kod kuće i odlučio je vjerovati Karadžiću, iako je ovaj u više navrata dokazao da ne zaslužuje takvo povjerenje. Karadžić mi je govorio kako želi podijeliti Sarajevo i sagraditi novi, srpski dio grada na mjestu gdje se nalazio aerodrom, kako želi razmijeniti pojedine dijelove Sarajeva za neke gradove koji su bili pod kontrolom Armije BiH. Bile su to bezumne i nastrane maštarije jednog umobolnika. Karadžić je dobro govorio engleski, pristojno se ponašao, znao je biti ljubazan, pa čak i šarmantan, no kad pogledate njegovu prošlost, jasno vam je da je čovjek umno poremećen. Ne vjerujem da bi Rose mogao s njim o nečemu pregovarati. Prvo, Karadžić nije bio razuman čovjek i, drugo, bosanski Srbi tada su još uvijek bili vojno jači. Što se tiče sklapanja konačnog mirovnog sporazuma ’94., to se moglo dogoditi jedino pod pretpostavkom da se Amerika ranije aktivno uključila i podržala Vance-Owenov plan. Da je taj plan ikada prihvaćen, vjerujem da bi kao rješenje bio de facto bolji od podjele Bosne, kakvu imamo danas."
Opći razvoj prilika u Bosni ’94. objektivno nije mogao voditi skorom kraju rata. Vjerovati u suprotno, predstavljalo je ozbiljnu grešku, smatra Noel Malcolm:
"Rose nije razumio, a čini mi se da nije htio razumjeti, uzroke rata koji on naziva građanskim i tvrdi da se tri strane bore za terotorije. Tako i stanje na ratištima prikazuje kao uspjeh jedne ili neuspjeh druge strane u osvajanju teritorija. Rose je tu samo da arbitrira. On vjeruje da je svaki prekid vatre i svaki sporazum o demilitarizaciji, bilo lokalni ili opći, pozitivan i da je njegov posao osigurati da se on provede. U to iskreno vjeruje, i ne mislim da se tako ponašao zbog neke skrivene sklonosti prema Srbima. No, kako nije razumio rat, počeo je vjerovati da mu je jedini posao dogovarati i uspostavljati primirja. Nikada nije shvatio što za bosanskohercegovačku vladu znači pristajanje na prekid vatre u trenutku kada njihovi neprijatelji kontroliraju gotovo 70 posto državnog teritorija. Zamislite da je netko tražio od Winstona Churchila da 1940. potpiše opći prekid vatre u Evropi!? Rose nas upućuje da se prisjetimo mirovnih planova koji su kružili 1994., i tvrdi da se omjer podjele teritorija u tim dokumentima ne razlikuje znatno od onoga što je dogovoreno u Daytonu. Zato zaključuje da su, odbijajući mir ’94, bosanskohercegovački čelnici osudili narod na još jednu godinu rata. Međutim, procenti nisu ključna stvar, nego su to političke i psihološke okolnosti u kojima je takozvani mir nuđen. Da je opći prekid vatre uspostavljen početkom 1994. i da su, nakon toga, uslijedili mirovni pregovori, njihov bi tok trijumfalistički diktirao Radovan Karadžić, jer bi njima de facto bila priznata vojna pobjeda srpske strane. Njihov politički okvir bi omogućio potpunu podjelu Bosne i stvaranje samostalne srpske države. To je glavna razlika između situacije tada i u vrijeme Daytona. Rose to ne razumije niti želi razumjeti."
Kao zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, general Michael Rose je bio odgovoran glavnom tajniku Ujedinjenih naroda. Odgovorao je i zemljama čiji su vojnici bili pod njegovim zapovjedništvom. Bilo je za očekivati, da je, kao britanski oficir, morao voditi računa i o stavovima svoje vlade, osobito Ministarstava vanjskih poslova i obrane. General Rose, međutim, tvrdi da to nije bio slučaj:
"Foreign Office nije nikada tražio da provedem bilo kakav politički nalog iz Londona. Dapače, vršio sam pritisak na britansku vladu i tražio od nje da osigura i pošalje dodatni bataljon za naš garnizon u Goraždu. Pritiska s njihove strane nije nikada bilo."
Tvrdnja generala Rosea da nije bio obavezan voditi računa o interesima britanske vanjske politike u Bosni čini se uvjerljivom. U mandatu Ujedinjenih naroda već su materijalizirani svi glavni britanski interesi, pa dodatne instrukcije Foreign Officea nisu bile potrebne, kaže Roger Cohen:
Roger Cohen"Britanska, kao uostalom i cjelokupna zapadna politika prema Bosni, bila je usmjerena na ograničavanje sukoba i sprečavanje njegovog širenja. Iako su se u Londonu, New Yorku i drugdje često mogle čuti plemenite riječi o potrebi zaštite multietničkog društva u Bosni i o srpskim napadima na to društvo koji potresaju temelje zapadne civilizacije, u stvarnosti su se svi radije svađali oko toga šta treba uraditi u Bosni. Ograničavanje sukoba izabrano je, na kraju, kao način borbe za Bosnu. Mislim, da je Rose provodio tu politiku i trudio se da se rat ne proširi. Sve vrijeme se održala britanska i francuska sklonost prema Srbima, stvorena ranije u vezi s događajima iz Prvog svjetskog rata i nekim mitovima iz Drugog. Neosporno je, također, da je u mnogim zapadnim prijestonicama postojao strah od onoga što se ponekad besmisleno nazivalo fundamentalističkom muslimanskom državom usred Evrope. Roseov zadatak je bio da osigura ograničenje sukoba i da drži otvorene veze sa svim stranama i posebno s Beogradom jer se Milošević, unatoč svemu što je učinio, i dalje smatrao osloncem stabilnosti."
Uloga generala Rosea u provedbi britanske politike u Bosni, za bosanskohercegovačku vladu nije bila sporna. Ono što je bio karakter te politike, kaže Haris Silajdžić:
"Tačno je da je Rose djelovao na osnovnim postavkama britanske konzervativne politike koja, prema našem sudu, u to vrijeme nije podržavala borbu za slobodu, borbu protiv fašizma, odbranu nenaoružanih civila. Mi smo smatrali da britanska politika tada nije bila u skladu s međunarodnim konvencijama i diplomatskim običajima. Imali smo problema s njima i u Ujedinjenim narodima. Rose nije bio kreator te politike, ali je njenu liniju slijedio automatski."
Politika međunarodne zajednice prema ratu u Bosni, za glavni je cilj imala spriječiti širenje sukoba van njenih granica i onemogućiti veću destabilizaciju regije, a time i značajniju međunarodnu konfrontaciju na prostoru gdje su se interesi velikih sila povijesno sukobljavali. Tako postavljen cilj gotovo da je nalagao oslanjanje na jačeg, kaže Laura Silber:
"Mislim da general Rose, kao i svi ostali zapovjednici UNPROFOR-a, nije mogao biti isključivo vojnik Ujedinjenih naroda. Genaral tako visokog ranga, bez obzira što je formalno nosio plavu beretku UN-a, morao je očito biti upoznat s politikom britanske vlade prema Bosni, pa i s njenom realizacijom na terenu. Ta bi se politka mogla sažeti u nekoliko riječi: držati se dalje, ne intervenirati. Mnogim je to izgledalo kao prosrpska politika. Međutim, ne vjerujem da je to sve tako jednostavno. U svakom slučaju, opredijelili su se podržati jačeg, što, u konkretnim okolnostima, zapravo znači podržati Srbe, jer, u tom trenutku, imaju najjaču vojsku. Ta politika, dakle, bila jeprotiv intervencije, protiv miješanja i podržavala je stranu koja je situaciju mogla držati pod kontrolom. U realizaciji takve politike, znači trebalo je podržati nekoga kao što je Slobodan Milošević, pa čak i Radovan Karadžić. To su bili ljudi koji su vukli konce i koji su iza sebe imali silu."
U posljednjem poglavlju svoje knjige "Borba za mir", general Michael Rose ukazuje na ironiju kojom su u Bosni bile zamijenjene uloge UNPROFOR-a i NATO-a. Bilo bi logično, kaže general Rose, da je 1992. u Bosnu stigao NATO, čija bi ogromna vojna moć mogla zaustaviti rat, a da je UNPROFOR raspoređen tek nakon uspostave mira:
"Vizija uloge Sjeveroatlantskog saveza u očuvanju mira i sigurnosti u svijetu kakva postoji danas, 1992. još nije bila dovoljno razvijena i NATO tada nije bio spreman preuzeti tu ulogu. Nove strategijske smjernice, što ih je Savez usvojio 1994., još su pretpostavljale nastavak nekog oblika hladnog rata na istočnim granicama Saveza. Način razmišljanja u NATO-u tada je još počivao na nastavku stare hladnoratovske strategije, u nešto promijenjenom obliku. Četiri godine nakon toga, NATO snage su raspoređene u ulozi čuvara mira, i to u Bosni, dakle van granica država koje obuhvaća. To je dobro za NATO i za sigurnost u Evropi. Da nije bilo tako, NATO bi ostao marginaliziran. Naravno, za narod u Bosni i Hercegovini je tragično što razumijevanje koje ima danas, NATO nije pokazao ranije. S druge strane, bilo bi politički naivno pretpostaviti da se NATO mogao brzo transformirati u kratkom vremenskom rasponu koji je protekao od kraja hladnog rata do početka rata u Bosni i Hercegovini."
Racionalna analiza neuspjeha međunarodne zajednice da spriječi rat i zločine u Bosni, za nekoga vjerovatno može biti pouka za budućnost. Roseovo priznanje, ma kako iskreno i utemeljeno na vlastitom iskustvu, za Bosance i Hercegovce dolazi prekasno, kaže Laura Silber:
General sir Rupert Smith"Ni prije rata, a ni kada je on počeo, nije postojao nijedan mandat UNPROFOR-a čijom se provedbom mogao zaustaviti sukob. UNPROFOR nije mogao čuvati nepostojeći mir i snage Ujedinjenih naroda praktično su se pretvorile u dostavnu službu koja se brinula da hrana stigne do onih kojima je potrebna. Priznanje koje general Rose sada iznosi u svojoj knjizi, niko se nije usudio javno izgovoriti za vrijeme rata. Tek je njegov nasljednik, general sir Rupert Smith, doduše u promijenjenim političkim okolnostima, uspio promijeniti ulogu UNPROFOR-a." Pouke iz Bosne možda će se najbolje zapamtiti u Ujedinjenim narodima. Više od 100 pripadnika UNPROFOR-a poginulo je čuvajući nepostojeći mir. Nakon tri i pol godine u Bosni, neke se lekcije ne smiju zaboraviti, kaže podtajnik Ujedinjenih naroda Sergio de Mello:
"Mirovna operacija Ujedinjenih naroda ne može postići svoj cilj u borbenom okruženju. Da je u ranijoj fazi sukoba u Bosni odlučeno da se mir nametne vojnim putem, tada je, kao što je predlagao raniji glavni tajnik Butros Ghali, taj zadatak trebala izvesti koalicija multinacionalnih snaga, a ne Ujedinjeni narodi. Dakle, od Ujedinjenih naroda se ne može tražiti da sudjeluju u nametanju mira silom, ali se mirovne snage Svjetske organizacije mogu razmjestiti nakon sukoba, kada stranama koje su pristale na mir treba pomoći da ga provedu. To je oduvijek cilj mirovnih operacija. Što se Bosne i Hercegovine tiče, možda treba priznati da odluka o korištenju mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u toj zemlji nije bila najmudrija."
Na slici s lijeva na desno, zapovjednik misije IFOR-a, admiral L. Smith, podtajnik Ujedinjenih naroda za mirovne operacije, K. Annan i zapovjednik UNPROFOR-a, general B. Janvier
Kada je 20. decembra 1995., kao izaslanik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Kofi Annan na sarajevskom aerodromu predao vojne ovlasti UN-a u Bosni predstavnicima NATO-a, kazao je: "Moramo se na ovom mjestu okrenuti unazad i prisjetiti kako smo odgovorili na širenje užasa u protekle četiri godine. I dok to činimo, svatko od nas bi se morao zapitati: ‘Što sam ja uradio? Jesam li mogao učiniti više? Da li sam mogao promijeniti tok događaja? Jesam li dopustio da me nadvladaju predrasude i neznanje...?’" rekao je Annan.
Da je svoju knjigu napisao ponukan riječima Kofija Annana, general sir Michael Rose ostao bi ipak dužan odgovoriti na neka od ovih pitanja. Nema sumnje, njegovom
Borbom za mir su otvorena i nova.
U suvremenoj historiografiji, memoarska se literatura smatra takozvanim izvorom druge ruke. Zbog ljudske naravi, nad osobnim svjedočenjima uvijek lebdi oblak sumnje. Žele li se ti iskazi prihvatiti kao relevantni, njihova se vjerodostojnost mora dodatno provjeriti i sravniti s drugim izvorima i svjedočenjima. Za nadati se da će zarad konačnog suda i svjedočanstvo sir Michaela Rosea vremenom biti podvrgnuto istom postupku. Ovaj je program pokušao biti na tom tragu.
Prag, 28. januara 1999.
